Od Ebu Mesuda Ukbe ibn Amra el-Ensarije, učesnika Bitke na Bedru, radijAllahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Ono što su ljudi zatekli od prvog poslanstva jesu riječi: ‘Ako se ne stidiš, radi što hoćeš.'” (Buhari,6/515)
Riječi Poslanika, alejhis-selam: “Ono što su ljudi zatekli od prvog poslanstva,” aludiraju na baštinu koja se prenijela od prvih poslanika. Govori nam da su to ljudi među sobom prenosili i da su ga generacije od generacija nasljeđivale. Hadis potvrđuje da je ovaj govor bio prisutan, poznat u prvom poslanstvu i ostao takav sve dok nije dopro do početka ovog umeta. U nekim predanjima stoji: “Ljudi nisu zatekli od prvog poslanstva ništa drugo osim ove poruke.” Bilježi ga Ubejd bin Zendževija i drugi.
Riječi Poslanika, alejhis-selam: “…ako se ne stidiš, radi šta hoćeš” sadrže u sebi dva značenja.
1. Ovo nije imperativ da čovjek u odsutnosti stida radi što god hoće, naprotiv, to je ukor koji u sebi zadrži osudu i zabranu. Oni koji zastupaju ovaj stav dokazuju ga na dva načina:
– to je naređenje u obliku prijetnje i zastrašivanja, u smislu da ako se ne stidiš, radi šta hoćeš, ali će te Allah zbog toga kazniti, kao što Uzvišeni kaže:
اعْمَلُوا مَا شِئْتُمْ ۖ إِنَّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ
“…radite šta hoćete, On, zaista, vidi šta vi radite”, (Prijevod značenja, Fussilet, 40)
فَاعْبُدُوا مَا شِئْتُمْ مِنْ دُونِهِ
“…a vi, pored Njega, obožavajte koga hoćete!”; (Prijevod značenja, Ez-Zumer, 15)
– to je imperativ u obliku konstatovanja i objelodanjivanja u značenju da onaj ko se ne stidi radi šta hoće jer prepreka od činjenja ružnih djela jeste stid, pa ko nema stida, utopit će se u razvratu i odvratnim djelima, dok to ne može sebi dozvoliti čovjek koji ima stida, na osnovu riječi Poslanika, alejhis-selam:
“Ko namjerno slaže na mene neka sebi pripremi mjesto u vatri.”
Ovdje je riječ fel-jetebevee upotrijebljena u imperativu a ima značenja konstatovanja jer ko god slaže na Poslanika neminovno će završiti u vatri. Ovo značenje odabrali su Ebu Ubejd, Kasim ibn Selam, Ibn Kutejba i Muhammed ibn Nasr el-Mirvezi.
Ebu Davud prenosi od Ahmeda predanje u kojem se nalazi mišljenje slično ovom.
Vjerovjesnik, alejhis-selam, stid je uvrstio u iman, kao što se bilježi u dva Sahiha od Omera, radijAllahu anhu, gdje stoji da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, prošao pored nekog čovjeka, dok je on korio svog brata govoreći mu: “Ti se previše stidiš”, kao da mu je želio reći da mu je stid naškodio. Tada je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Pusti ga, zaista je stid od imana.”
U dva Sahiha bilježi se od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, da je Poslanik, alejhis-selam, rekao:
“Stid je ogranak imana.” (Buhari, 1/51, i Muslim, 35)
U dva Sahiha prenosi se od Imrana bin Husajna, radijAllahu anhu, da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Stid donosi samo dobro.” (Buhari, 10/521, i Muslim, 37)
U Muslimovom Sahihu stoji: “Stid je dobar sav“ ili “Sav stid je dobar.”
El-Ešedždž el-Asri, radijAllahu anhu, kaže da mu je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: “‘Ti imaš dvije odlike koje Allah voli.’ Upitah ga: ‘Koje su to odlike?’ Poslanik mi odgovori: ‘Blagost i stid.’ Ja ponovo upitah: ‘Da li je to oduvijek tako bilo ili je to nešto novo?’ Poslanik odgovori: ‘Ne, to je oduvijek tako bilo.’ Tada sam ja rekao: ‘Hvala Allahu Koji mi je podario dvije odlike koje On voli.'” (Nesa’i, 210. i Ahmed, 4/206)
Znaj da stida ima dvije vrste:
– urođeni stid koji se ne može postići. To je najuzvišeniji moral kojeg Allah daruje čovjeku i stvara ga na njemu. Zato je Poslanik, alejhis-selam, rekao “Stid donosi samo dobro.” On čovjeka sprečava od ružnih postupaka i niska morala i podstiče ga da se okiti plemenitim i savršenim moralom, i u tom značenju stid je odlika imana.
Omer, radijAllahu anhu, govorio je: “Ko se stidi bit će neprimjetan, a ko je neprimjetan bit će bogobojazan, a ko bude bogobojazan spasit će se.”
El-Džerradž ibn Abdillah el-Hikemi, rahimehullah, a bio je heroj Šama, veli: “Četrdeset godina sam zbog stida ostavljao grijehe, i tek nakon toga stigla mi je istinska pobožnost”;
– stid kojeg čovjek postigne spoznajom Allaha, Njegove veličanstvenosti, osjećaja Njegove blizine i prisutnosti, Njegova sveobuhvatnog znanja o svemu, o tajnim namigivanjima i onim što srca kriju. To je najveći stepen ihsana.
U Ibn Mesudovoj predaji se kaže: “Stid je da čuvaš glavu i ono što ona čuva; stomak i ono što on sadrži; da se sjećaš smrti i patnji. Ko teži Ahiretu, odreći će se dunjalučkih ukrasa. Ko tako postupi, taj se stidi Allaha”. Ovu predaju Ahmed i Tirmizi bilježe kao Poslanikove, sallAllahu alejhi ve sellem, riječi.
Stid se kod čovjeka može roditi razmišljanjem o Allahovim blagodatima i o tome kako čovjek na njima malo zahvaljuje. Ukoliko čovjek od sebe otrgne urođeni i stečeni stid, onda mu ništa nije preostalo što bi ga odvratilo od razvrata i niskog morala i on nakon toga dolazi u stanje koje se slobodno može nazvati stanjem nevjerovanja.
Prenosi se da se stid dijeli na dvije vrste: stid zbog imana i stid zbog nemoći.
U tom smislu Bišr b. Ka’b El-‘Adevi rekao je ‘Imran b. Husajnu: “Mi u nekim knjigama nalazimo da stid proizilazi iz smirenosti i pokornosti Allahu, kao i iz slabosti.” ‘Imran se razljuti: “Ja ti pripovijedam od Poslanika alejhis-selam, a ti se ne slažeš?!”
‘Imran je u pravu. Stid kojeg je Vjerovjesnik, alejhis-selam, pohvalio jeste zbir pozitivnih odlika koje čovjeka podstiču na dobra djela a odvraćaju ga od onih ružnih. Međutim, ukoliko čovjek ne ispuni svoje obaveze prema Allahu ili prema ljudima, ne može se pravdati stidom jer to u biti nije stid već nemoć, slabost i nemarnost. A Allah najbolje zna.
Drugo mišljenje o značenju Poslanikovih riječi: “Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš”. Na prvi pogled te riječi naređuju da se radi šta se hoće, a to znači: ako neko želi da uradi nešto u čemu se ne stidi ni od Allaha ni od ljudi, jer su to ibadeti ili lijepo ponašanje i moral, onda neka od tih djela radi šta hoće. Ovo mišljenje zastupaju neki imami a među njima su: Šafija, Ishak i El-Mirvezi.
Slično njemu jeste i izjava nekih prethodnika u kojoj stoji da su kada su bili upitani o uljudnosti, rekli: “Da ne radiš u tajnosti ono od čega ćeš se stidjeti u javnosti.”
Ebu Ubejd prenosi od Džerira slijedeći stav o pitanju tematskog hadisa: “To je kada čovjek želi učiniti kakvo dobro, ali ga ne učini stideći se ljudi zbog bojazni samoljublja i lažnog prikazivanja.” Džerir, rahimehullah, veli: “Neka te stid od ljudi ne otrgne od onoga što si naumio jer u hadisu stoji: “Kada ti šejtan dođe dok si u namazu i rekne ti: ‘Ti se samo lažno prikazuješ!’, ti tada odulji s namazom.”
Potom je Ebu Ubejd rekao: “Ovaj se hadis ne može ni po kontekstu ni po formi uklopiti u ovo značenje a niti ga ljudi tako shvataju”.
Rekoh: Kada bi bilo kako veli Ibn Džerir, onda bi hadis glasio: ‘Kada se postidiš od onoga od čega se ne treba stidjeti, onda radi šta hoćeš!'” Nakon ovoga forma hadisa i njegovo značenje nisu skriveni. A Allah najbolje zna.
Komentar pomenutog hadisa od Ibn Redžeba el-Hanbelija