„Izbacivanje čovjeka iz islama (tj. njegov tekfir) ili ubacivanje u njega je najkrupnija stvar u islamu. Ova mesela kao i druge su nam pojašnjene, šta više, njen propis u cjelini je od najjasnijih propisa u vjeri. Zato je na nama obaveza da slijedimo a ne da uvodimo novotarije, kao što kaže Abdullah ibn Mesud: “Slijedite, nemojte uvoditi novotarije.” U stvarima oko kojih se ulema razilazi jesu li kufr ili ne, čovjek treba biti oprezan. Ne treba srljati osim ako u meseli postoji jasan tekst od Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Šejtan je u ovoj meseli većinu ljudi odveo na stranputicu. Jedna skupina je uskratila (popustila) te je presudila islamom (proglasila muslimanom) osobi na čiji kufr (nevjerstvo) ukazuje Kur’an, Sunnet i konsenzus. Druga skupina je pretjerala i protekfirila (proglasila kafirima) one na čiji islam ukazuje Kur’an, Sunnet i konsenzus.
A čudno je to što kada bi neko od njih bio upitan o meseli iz tahareta, kupoprodaje i tome slično, ne bi dao fetvu samo na osnovu svog shvatanja i onoga što mu njegov razum prikazuje lijepim, već bi istraživao govor uleme i dao fetvu na osnovu onoga što su oni rekli. Pa kako da se onda u ovoj važnoj stvari koja predstavlja najvažniju i naopasniju stvar u vjeri, oslanja samo na svoje shvatanje i ono što mu njegov razum prikazuje lijepim.
Kakvog li samo musibeta po islam od ove dvije skupine i iskušenja od ova dva belaja.
Allahu naš, mi te molimo da nas uputiš na Pravi put, put onih kojima si ukazao svoje blagodati, a ne na put onih na koje si se rasrdio niti na put onih koji su zalutali.
Ve sallAllahu ala Muhammed.“
Kraj citata iz knjige “Ed-Durerus-senijje” 8/217, Poglavlje o propisu murteda.
***
Onaj ko promotri temu tekfira, u knjigama fikha, jasno će vidjeti povezanost velikog broja mes’ela koje se vežu za njega, i uvidjet će važnost ove teme i njenu opasnost.
Uzmi na primjer stanje vladara i propisa koji se vežu za njih:
– Obaveza je prijateljstva i ljubavi prema vladaru koji je musliman. Obaveza je pomoći takvog vladara i biti mu pokoran. Nije dozvoljeno ustajati protiv njega, osim ako ne vidimo jasan i očit kufr. Dozvoljeno je klanjati za takvim vladarem i boriti se sa njim, bez obzira bio on (vladar musliman) dobar ili zao, dok god bude u okrilju islama i sudio Allahovim Šerijatom. Vladar musliman je velijj (staratelj) onome ko nema staratelja.
– S druge strane, vladar koji je nevjernik, nije mu dozvoljeno dati prisegu, nije dozvoljeno pomagati ga niti prijateljevati sa njim i voljeti ga. Namaz za njim nije dozvoljen niti parničenje pred njim. Njegovo starateljstvo nad muslimanom je neispravno. Musliman nije dužan da se pokorava takvom vladaru, naprotiv, obavezan je svrgnuti ga ili pak raditi u nastojanju da ga smijeni[1] i uspostavi vladara koji je musliman.
Iz toga proizilazi kufr onoga ko ga voli i pomaže njegov kufr ili njegove kafirske zakone, ili ih pak štiti ili saučestvuje u jačanju tih zakona, ili ih propisuje i sudi po njima, poput sudija i njima sličnih.
– Zatim, u propisima starateljstva, kafir ne može biti staratelj muslimanu, tako da kafir ne može biti namjesnik ili sudija muslimanima. Ne može im biti imam u namazu niti može biti staratelj muslimanki prilikom sklapanja braka. Isto tako, gubi pravo hadane (starateljstva nad djecom muslimana) i vasijjeta u imetku jetima i tome slično.
– U propisima braka, nije dozvoljeno oženiti kafira sa muslimankom, niti kafir može biti velijj (staratelj) muslimanki prilikom sklapanja braka.[2] A ako se musliman oženi muslimankom a zatim se odmetne od vjere brak postaje neispravan i obaveza je razdvojiti ih.
– U propisima nasljedstva (miraza), različitost vjere je faktor koji utiče na zabranu nasljeđivanja kod većine učenjaka.
– U propisima krvi i odmazde, ne ubija se musliman ako ubije kafira niti se za ubistvo kafira el-harbija (protiv koga se ratuje) ili murteda, bez obzira da li ubistvo bilo namjerno ili nenamjerno, veže keffaret (otkup) niti krvarina. Što nije isti slučaj kada je riječ o muslimanu.
– U propisima dženaze, ne klanja se dženaza nevjerniku, ne gasuli se niti se zakopava u muslimansko groblje. Nije dozvoljeno moliti za oprost njemu niti stajati nad njegovim grobom, što nije isti slučaj sa muslimanom.
– U propisima sudstva, nije ispravno namjesništvo kadije koji je kafir. Nije dozvoljeno da kafir svjedoči protiv muslimana. Isto tako, nije dozvoljeno parničiti se pred kadijom koji sudi nevjerničkim zakonom. Njegove odluke se ne sprovode niti se za njih vežu ikakve posljedice.
– U propisima ljubavi (el-vela’) i mržnje (el-bera’), obaveza je voljeti muslimana i nije dozvoljeno odreći se njega u cjelini već se odričemo od njegova grijeha. Zabranjeno je voljeti kafira ili pomagati ga protiv muslimana ili mu ukazivati na slabost muslimana. Obavezna je mržnja nevjernika i odricanje od njega.
I tako dalje ostali šerijatski propisi koji se vežu za ovu jako bitnu stvar. A ovo što smo naveli je samo kap iz mora kojom smo htjeli navesti primjer i upozoriti na ozbiljnost mes’ele. Dokazi za gore spomenuto su poznati i nalaze se u fikhskim i ostalim knjigama.
Iz knjige „Selasinija – upozorenje na pretjerivanje u tekfiru“.
——————————————————————————–
[1] Pogledaj o obavezi toga: “Fethul bari” 13/123, “Komentar Muslima” od Nevevija 12/229, pogledaj “Sarimul maslul” 13. i 216 str. Zatim “Ed-devau el-adžil fi def’i aduvvi es-sail” od Ševkanija 33.-35. str, u okrilju selefijskih poslanica. Zatim knjigu Hameda ibn Atika “Subulu en-nedžati vel fekaki min muvalati el-murteddin ve ehlil-išraki” 412. str, u “Medžmu’atut-tevhid”. “Et-tešri’ el-džinaijj” od Abdul-kadira el-Avde 2/232, itd.
[2]Pogledaj “Mugni”, knjiga o murtedu, poglavlje: ‘Ako se oženi (murted) brak mu je neispravan, i ako se uda brak nije ispravan, jer njegovo starateljstvo nad njegovom štićenicom je nestalo’.