Prenosi se od Vjerovjesnika, neka je mir i blagoslov na njega, da je otkup za ogovaranje da moliš oprost za onoga koga si ogovorio riječima: “Gospodaru, oprosti nama i njemu.”1
O ovom pitanju bilježe se dva stava islamskih učenjaka, a to su ujedno i dvije predaje od imama Ahmeda: da li je traženje oprosta za ogovorenog dovoljno za pokajanje ili ga treba obavijestiti i tražiti od njega halala?
Ispravno mišljenje je da ga nije potrebno obavještavati, već je dovoljno zamoliti oprost za njega i spomenuti njegove dobre osobine na mjestima gdje je o njemu loše pričano. Ovo je mišljenje i šejhul-islama Ibn Tejmijje, a i drugih.
Oni koji kažu da se ogovoreni treba obavijestiti, ogovaranje tretiraju kao imovinska prava. Međutim, razlika između njih je očita. Kada se govori o imovinskim pravima, obeštećeni se može okoristiti od odštete; ako hoće, može je uzeti ili udijeliti kao milostinju. Međutim, kad je posrijedi ogovaranje, takvo što je nemoguće. Naprotiv, obavještavanjem se može postići kontraefekat, koji Alejhisselam ne želi. Saznanje čime je oblaćen može samo rasplamsati mržnju u njegovom srcu i nanijeti bol, ili možda probuditi neprijateljske osjećaje, pa da mu nikad ne oprosti, a to nije način Alejhisselama. Takvo što mudri zakonodavac, neka je mir i blagoslov na njega, ne dopušta, a kamoli da obavezuje i naređuje. Težnja Šerijata je eliminirati i umanjiti negativne posljedice, a ne poticati ih, a Allah najbolje zna.
Autor: Ibn Kajjim el- Dževzijja
Iz knjige: Džennetski vrtovi
Priprema: Stazom islama (naslov je od Staze islama)
Fusnota
1 Hadis bilježi El-Bejheki u djelu Dove i kaže za niz prenosilaca da je slab.