„Onaj ko putuje ka Uzvišenom Allahu i ahiretskoj kući, kao i svaki putnik koji želi stići do određenog cilja, neće stići do svog željenog cilja osim uz pomoć dvije snage:
– Snage znanja
– I snage djela
Uz pomoć snage znanja musafir vidi konake na putu i mjesta kojima se treba kretati te tako kreće tim putem kloneći se sebeba (uzroka) propasti, prepreka, i stranputica koje ga odvode sa pravoga puta. Njegova snaga znanja je poput velikog nura (svjetla) kojim se on kreće u mrkloj noći. Uz pomoć tog svjetla musafir vidi ponore i provalije kao i kamenje i trnje na koje onaj ko se inače kreće putem, a nema svjetla, nailazi. Tim nurom musafir vidi znakove koji se nalaze na putu te stoga ne skreće sa njega jer mu nur otkriva dvije stvari: otkriva mu znakove na putu i prepreke na njemu.
Što se pak tiče snage djela musafir se suštinski njome kreće. Šta više, putovanje predstavlja suštinu snage djela, jer je putovanje djelo musafira. Stoga kada on snagom znanja ugleda put i znakove na njemu kao i provalije i stranputice na njemu, time je ostvario polovicu svoje sreće i uspjeha, tako da mu ostaje druga polovica a to je da baci štap na svoje rame i zasuče rukave prelazeći razdaljine puta jednu po jednu, i kad god pređe jednu razdaljinu pripremi se za drugu te tako osjeća kako se približava svom konačnom odredištu te lahko podnosi razdaljinu koja mu ostaje do njega.
Među ljudima ima onih kod kojih preovladava snaga znanja koja mu razotkriva put, konake, prepreke kao i provalije na njemu. Ova snaga preovladava kod ove vrste ljudi ali s druge strane slabi su kada se radi o snazi djela. Vidi činjenice i suštinu ali ne radi po njima… vidi prepreke i provalije ali ih se ne kloni. Takav je fekih (pravnik, učen) sve dok ne dođe red na djelo, a kada dođe red na djelo onda vidiš takvog kako je zajedno sa neznalicama u njihovom izostajanju po pitanju djela iako se razlikuje od njih po pitanju znanja. Ovo je ono što preovladava kod velikog broja onih koji se bave znanjem, a sačuvan je onaj koga Allah sačuva. I nema snage i moći osim uz Allahovu snagu i moć.
S druge strane ima ljudi kod kojih preovladava snaga djela i volje koja je sebeb rada, zuhda, želje za ahiretom kao i marljivosti u djelovanju, ali su takvi slijepi onda kada naiđu šubhe (sumnje) u akidi i skretanja u govoru, djelima i postupcima (zbog nedostatka znanja). Prva vrsta ljudi je slaba onda kada naiđu šehevati (strasti i prohtjevi), dok je bolest ove druge skupine neispravnost njihova djelovanja i slabost razuma (zbog nedostatka znanja). I to je upravo stanje velikog broja zagovarača tesavvufa koji se ovim putem kreću ne na osnovu znanja već na osnovu svoga ukusa, adeta i tome slično. Pa tako vidiš nekog od njih kako je slijep u svom cilju, ne zna koga obožava niti na koji način da ga obožava. Pa tako nekada obožava na osnovu svoga ukusa, ponekad na osnovu adeta njegova naroda i svojih drugova, time što nosi određenu odjeću i tome slično, ponekad načinima i metodama koje su izmisli oni koji sebe smatraju učenima a koje nemaju osnove u vjeri, a ponekad željama i prohtjevima svoje duše ma na koji način to bilo. To su pravci i zablude koje samo Allah zna… takvi su slijepi po pitanju svoga Gospodara, Njegova šerijata i vjere. Ne poznaju Njegov šerijat niti vjeru kojom je poslao Svoje poslanike i njima objavio knjige. Oni ne znaju sifate (svojstva) njihova Gospodara putem kojih je On na jeziku Svojih poslanika opisao Sebe i pozvao ih na njihovu spoznaju i ljubav prema Njemu kroz ta svojstva.
A onaj ko bude posjedovao obje snage (znanja i djela) takvom će njegov put ka njegovom Gospodaru biti stabilan, i nadati se da će takav doći do svoga cilja i uspjeti u savlađivanju prepreka uz Allahovu pomoć.“
Iz knjige: Tarikul hidžretejn
Preveo: Idriz Bilibani (mart 2011)