Pobožnost ga je učinila neumornim
Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, ubraja se među najistaknutije učenjake koji su prakticirali svoje znanje i usredotočili ga u borbu na Allahovom putu a taj način je ostavio najdublji trag i pečat u 8. stoljeću po hidžri. Posebno se isticao svojim jasnim stavovima i jakim dokazima s kojima je uspješno i neumorno vodio borbu protiv murteda-otpadnika, iskrivljenih učenja, zabludjelih i neispravnih pravaca i ideoloških grupacija. Tom svojom borbom težio je čišćenju i oslobađanju muslimanske zajednice od pogrešnih ubjeđenja i vjerovanja, i rasprostranjenih poroka. Bio je veliki poznavalac različitih vjera i pravaca, tako da ih je poznavao bolje od samih teologa i svećenika tih vijera, što mu je omogućavalo da na njemu svojstven način veoma ubjedljivo pobije sva njihova pogrešna učenja i zabludjele ideologije.
Ulagao je sav svoj trud i sposobnosti u širenju znanja i prave upute. Tako je predavao u velikom broju medresa poput: Medresetu-s-Sadrijje, Medresetu-l-Dževzijje u kojoj je on naučno i uzrastao, a čiji je upravnik bio njegov otac. U svom naučnom radu stigao je do stepena muftije i imama, dok neki učenjaci smatraju da je dostigao i stepen mudžtehida.
Razlog ogromne zainteresiranosti za ovog imama od strane učenika, studenata, istraživača i omladine koja teži islamskom preporodu može se naći u jasnoći i čistoći njegovih ideja, velikom znanju koje je prozeto dubinom izvođenja zaključaka i sposobnošću da njime istovremeno hrani razum, doseže do dubina ljudskih srca i da utice na njihov ruh i savjest, podsticaj da se covjek okoristi osnovnim islamskim načelima i da ih svojim trudom i umijećem praktično primijeni u svom životu.
Postoji još jedna veoma bitna stvar koja ga je uzdigla na ovaj stepen, a to je njegov uspjeh da bude lijep uzor i primjer pobožnog učenjaka koji istinski robuje i obožava jedino Allaha, i koji maksimalno koristi svojoj braći vjernicima. Također je uspio da kroz svoj naučni rad prenese tradiciju naših dobrih predhodnika, selefus-saliha, na današnje generacije posredstvom mnogobrojnih naučnih djela i studija za koje se, iz dana u dan, povećava zainteresiranost.
Blizu 100 napisanih knjiga
Naš znameniti imam za sobom je ostavio na desetine kapitalnih djela iz raznih oblasti. Veliki broj njih je ostao u rukopisima, a do nas su doprli samo naslovi. Mnoge njegove knjige doživjele su veliki broj izdanja – desetine puta, poput “Zadul-Mead fi hedji hajril-ibad” (pet tomova) u kojoj je temeljito ukazao na Poslanikovu, sallAllahu alejhi we sellem, tradiciju vezanu za njegov javni i privatni život. U njoj je uvrstio hadise iz različitih perioda Resulullahova života, vezane za različita zbivanja ukazujući i pojašnjavajući okolnosti koje su pratile ta zbivanja kako bi se svaki musliman mogao okoristiti u svom svakodnevnom životu. Jedna od najljepših njegovih knjiga je djelo “Medaridžus-Salikin fi menazili ijjake na’budu ve ijjake neste’in” koja predstavlja tefsir-komentar sure El-Fatiha u tri toma. U njoj je dostigao vrhunac u jezičkoj stilistici, mnoštvu praktičnih pouka i preciznost u ukazivanju imanskih značenja i simboličnih srčanih izraza koji se kriju u ovoj kratkoj kur’anskoj suri. Tu je i djelo “Hadil-Ervah ila biladil-efrah” u kojoj je precizno i predivno opisao najraznovrsnije blagodati koje očekuju vjernike u Džennetu. Nema osobe koja pročita ovo djelo a da automatski ne poželi da bude u društvu Svevišnjeg Gospodara, i da ne dobije elan i motivaciju da ide stazama koje vode Allahovoj milosti. U njoj je, kako veli Ibnul-Kajjim: “Pokretačka snaga srcu da teži društvu Božijem, uživanje za čitaoca, čežnja za onim što se sazna, onaj koji sluša njen sadržaj postaje mu interesantan, i kada spozna sve što je u njoj, poveća mu se njegov iman i preokupira ga slika Dženneta u toj mjeri kao da ga on svojim očima gleda.”
Djelo “Igasetul-Lehfani min Mesajidis-šejtani” je sastavljeno od nekoliko veoma interesantnih i korisnih studija i istraživanja o vrstama srca, njegovim bolestima, razlozima sreće, načinima njenog čišćenja i oplemenjivanja, otkrivanje šejtanskih planova i spletki protiv čovjeka, načina i sredstava koje on upotrebljava u zavođenju ljudi i podsticanju da se širi nemoral i nered, i na kraju je ukazao na sredstva i metode pomoću kojih se možemo zaštiti i sačuvati od šejtanskog zla i njegovih spletki.
Među najpoznatija djela iz oblasti akideta ubrajaju se: “Es-Sava’iku mursele alel-Džehmijje vel-Mu’telle”, “Sefa’ul-Alil”, “Hidajetul-Hijari fi edžvibetil-jehudi ven-nesara”… Iz oblasti fikha i usula napisao je: “Ahkamu ehliz-zimme”, “Ahkamul-Mevludi”, “I’lamul-Muki’ine an Rabbil-Alemine”… Bio je vrhunski poznavalac ljudske psihe, pa je iz oblasti ahlaka napisao mnoga dijela poput: “Tarikul-hidžretejni ve Babus-Se’adetejni”, “Uddetus-Sabirine ve zehiretus-Sakirin”, “Ed-Dau ved-Devau”… Iz hadiske oblasti napisao je: “Tehzibu Suneni Ebi Davud”, “El-Menarul-Menif fis-Sahihi ved-Daif”…
Napisao je još mnogo knjiga iz oblasti ulumil Kur’ana, arapskog jezika i drugih naučnih grana. U svim svojim djelima istakao se po svojoj objektivnosti, rječitosti, stilistici i jezgrovitosti, specifičnosti u načinu argumentiranja kur’anskim ajetima i Poslanikovim hadisima, velikom moći u vladanju stručnom terminologijom, tako da stručna djela mogu razumjeti samo vrhunski poznavaoci pojedinih oblasti. U ostalim djelima svako je mogao naći za sebe ponešto i obični čitaoc, a i znanstvenik, po čemu je inače postao svjetski poznat kroz sva protekla stoljeća i zbog čega ga uvažavaju i poštuju istomišljenici, ali i oni koji se ne slažu sa njim u mnogim stavovima.
Ovom prilikom vrijedno je spomenuti činjenicu da je Imam Ibnul-Kajjim imao pjesničkog dara. Sastavio je divne stihove u kojima opisuje džennetske blagodati i uživanja, a posebno je predivno opisao hurije. On je sastavio jednu divnu kasidu koja nosi naziv “El-kafijetus-Safije fil-intisari lil firkatin-nadžije” i koja se sastoji od šest hiljada stihova u kojoj je opisao islamsko vjerovanje prvih generacija muslimana, a istovremeno je osuo žestoku paljbu na otpadnike, filozofe teoretičare i one koji slijede novotarije.
Neke od svojih knjiga napisao je putujući i pri tom nije imao nikakvih drugih izvora i dijela iz kojih bi mogao prenijeti dokaze koji su vezani za tematiku djela.
Naši čitaoci će se zasigurno začuditi kada saznaju da je nas imam znao napamet Musned Imama Ahmeda koji u sebi sadrži više od 30 000 hadisa jedno od najopsežnijih hadiskih djela) i još neka druga dijela.
Neki učenjaci su istraživali njegov naučni rad i došli su do podataka da je napisao 96 knjiga. Međutim, dio njegovih vrijednih knjiga, nažalost, do nas nije dospio zbog iskušenja kojima je bio izložen, te zbog zlobe i osvete nekih zastranjelih pravaca i ekstremnih sufija, u periodu pada i slabljenja hilafeta. Oni su tražili njegove knjige i namjerno ih spaljivali. Šejh Albani, rahimehullahu, u kontekstu ovoga navodi primjer: “Jedan od veoma bogatih i utjecajnih emira koji su živjeli u Damasku u prošlom stoljeću, sakupljao je djela Šejhul-Islama Ibn Tejmijje i njegovog učenika Ibnul-Kajjima, a potom ih spaljivao. Ukoliko vlasnika knjige ne bi mogao ubijediti da dotičnu knjigu spali, onda bi je od njega otkupio, a ukoliko i to ne bi uspio, onda je koristio sva moguća sredstva, dozvoljena i nedozvoljena da knjigu uništi. Sve je to činio sa ciljem da se proširi ideja “hulula i ittihada” – stapanja i ujedinjenja sa Bogom koja je prisutna kod sufija.”
Velika snaga i upornost
Razlozi zbog kojih je bio mučen i maltretiran Ibnul-Kajjim uglavnom su isti oni zbog kojih je mučen i njegov učitelj Ibn Tejmijje. Ti razlozi su: ustrajnost na istini i borba protiv laži i munkera, pokušaj reformacije trenutnog lošeg ekonomsko-političkog i vjerskog stanja među muslimanima. To stanje je najviše odgovaralo zlobnim i pokvarenim političarima, nemilosrdnim i dunjalukom preokupiranim trgovcima i vođama različitih zabludjelih pravaca i sekti, koji su trgovali sa vjerom i upotrebljavali je u cilju ostvarenja ličnih interesa. Svi oni su sprečavali bilo kakav pokušaj promjene i reforme u državi. Stoga je Imam nekoliko puta bio privođen u policiju, ispitivan i fizički zlostavljan u zatvoru.
Nije nam poznat tačan podatak o tome koliko je puta bio zatvaran i koliko dugo je to trajalo, ali je važno spomenuti da je on kroz sve to ostao nepokolebljiv, ustrajan i strpljiv, ne odstupajući ni pedalj od istine koju je zastupao. Ibn Redžeb veli: “Vrijeme koje bi provodio u zatvoru koristio je za učenje Kur’ana i razmišljanje pa mu je Allah omogućio da to prenese svojim učenicima i zapiše u svojim djelima.”
Njegov učenik, poznati mufessir i historicar hafiz Ibn Kesir u djelu “El-Bidaje ven-Nihaje” kaže: “Bio je okićen plemenitim svojstvima, blagošću, nikome nije zavidio niti ga mrzio, nije iznosio mahane drugih, niti im zlo nanosio. Bio sam jedan od njegovih drugova i onih koje je on najviše volio i nisam poznavao nikoga u našem vremenu da je bio pobožniji od njega. Imao je poseban način obavljanja namaza, tako da je veoma dugo ostajao na namazu, veoma dugo bi se zadržavao na ruku’u i sedždi. U globalu rečeno bio je jedinstvena ličnost tog vremena u svim segmentima ljudskih aktivnosti.” Također Ibn Kesir navodi: “Kada bi klanjao sabah namaz, poslije namaza bi sjedio i činio zikr sve dok jutro ne bi dobro odmaklo i rekao bi: – ovo je moj doručak i ukoliko ovo ne bi činio izgubio bi svoju snagu.”
U svojoj ranoj mladosti Ibnul Kajjim je bio sljedbenik apologetičko-racionalnog pristupa vjerskim istinama, ali je Uzvišeni Allah htio da poslije druženja sa Ibn Tejmijjom spozna pravu istinu. Od tog momenta nikada ničemu nije dao prioritet nad Kur’anom i sunnetom, niti je poistovjećivao mišljenje ashaba sa mišljenjem onih koji su došli poslije njih. Potom bi se koristio kijasom i preostalim racionalnim dokazima, ukoliko ne bi našao dokaz u Kur’anu, sunnetu i mišljenju ashaba. On je smatrao da ispravan kijas nikada ne može biti u kontradiktornosti sa ustaljenim tekstom (Kur’ana i sunneta).
Živio je kao neumorni mudžahid (borac) na putu da’ve težeći da ljude vrati ispravnom i izvornom akidetu, generaciji ashaba i tabi’ina, njihovom ibadetu, pobožnosti i skromnosti, propagirajući islamsko jedinstvo i boreći se protiv razjedinjenosti. Nastojao je da oslobodi ljudske razume od ropstva slijepog slijeđenja naslijedjenih ubjeđenja i mezhebskih pravaca. Ostao je ustrajan na tom putu sve dok ga nije Uzvišeni Allah usmrtio u četvrtak navečer 13. redžeba 751 g.p.h. u vrijeme kada je u obližnjoj džamiji učio jacijski ezan.
Neka ga Uzvišeni Allah nagradi najljepšom nagradom za sve što je učinio za Islam i muslimane.
Pripremio: Muhened T.
Obrada: Stazom islama