Znaj, da je pokornost za održavanje života srce potrebna isto toliko koliko hrana i piće za održavanje života tjela i da je nepokornost otrov koji neminovno upropaštava srce. Kao što čovjek za održavanje života svoga tijela svakodnevno, u određenim razmacima mora uzimati hranu, isto tako mora hraniti i svoje srce. Ako čovjek greškom uzme pokvarenu ili zatrovanu hranu, mora što prije povratiti i tijelo osloboditi od pokvarene hrane i štetnih otrova. Međutim, zdravlje čovjekovog srca preča je i od zdravlja njegova tijela, jer ako je zdravlje tijela potrebno za sretan život na ovom svijetu, zdravlje i čistoća srca potrebni su mu za častan i sretan život i na ovom svijetu i na onom svijetu. Smrt tijela prekida čovjekovo uživanje blagodati na ovom svijetu, dok obamrlost srca, ne samo da ga lišava uživanja blagodati i na ovom i budućem svijetu nego se izlaže vječnoj patnji. Zato je neko od čestitih predaka rekao: „Kakva li čuda da ljudi oplakuju onoga čije je tijelo umrlo, a ne oplakuju onoga kome je umrlo srce, a smrt srca je teža nego smrt tijela!“ Prema tome, za život srca potrebne su sve vrste pokornosti, a među njima su neprekidno sjećanje Allaha (zikrullah) i učenje Kur’ana, traženje oprosta (istighfar), obraćanje Allahu dovom, donošenja salavata na Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, i noćni namaz.
Sjećanje na Uzvišenog Allaha i učenje Kur’ana
Sjećanje na Allaha je najviši stepen na kome se snadbijevaju oni koji Allaha najbolje znaju. To je trgovina koja ima najbolju prođu i na koju se stalno vraćaju. To je dekret o postavljenju. Ko ga dobije biće u službi postavljenih, a ko ne dobije iz službe otpušten. To je redovna opskrba za srce onih koji Allaha poznaju. Kada im se uskrati za srca im tijela grobovi postanu. To je zadužbina kuća njihovih koje – ako bez njega ostanu – puste postanu. To je njihovo oružje sa kojim se protiv drumskih razbojnika bore. To je voda njihova kojom na putu žeđ gase i bolove vidaju i od čije se nestašice srca prevrću. To je veza njihova sa Onim koji sve tajne zna.
Njime sa Allah moli da otkloni zlo, da rasprši brige i da se nevolje lakše podnesu. Ljudi mu pribjegavaju kada ih pritisnu nesreće i u njemu traže utočište kada se na njih sruče udarci sudbine. To su zdenci vrtova u kojima ljudi uživaju i kapital njihove sreće kojim trguju. Ono tužno srce čini veselim i nasmijanim i onoga ko spominje, ne samo da dovodi da spomenutog, nego i njega samog čini dostojnim spominjanja. Robovanje svakog od organa čovjekova tijela je povremeno, za razliku od robovonja (tj. zikra) njegova srca i jezika koji se neprekidno sjećaju svoga Gospodara. Kao što bi vrt bez drveća i zelenila bio pustara, tako bi i srce bez sjećanja na Allaha bilo pusta ruševina.
Spominjanjem Gospodara čisti i glanca srce, a kada ono oboli onda ga sjećanje na Gospodara liječi. Sve što neko više svoga Gospodara spominje, u njemu se sve više budi ljubav i nestrpljenje da se sa Njim sretne. Kada se čovjek u srcu svoga Gospodara prisjeća, ono nagoni i jezik da Ga spominje, a ko Njega spominje sve ostalo zaboravi, Allah ga od svega čuva i sve mu nadoknađuje. Sa spominjanjem Allaha nestaje zaglušenost ušiju, oduzetost jezika i magle ispred očiju. Allah je sjećanjem (zikrom) ukrasio jezike onih koji Ga se sjećaju, kao što je svjetlom ukrasio oči onih koji gledaju. Nemarno srce je isto kao slijepo oko, gluho uho, ili oduzeta ruka. Spominjanjem Allaha su otvorena vrata između Gospodara i Njegova roba. Ta vrata može zatvoriti samo rob sa svojim nehajem.
El-Hasan el-Basri je rekao: ”Tražite slast u tri stvari: namazu, spominjanju Allaha (zikru) i učenju Kur’ana, pa ako nađete dobro je, a ako ne, znajte da su vrata zatvorena!”
Iz knjige: Bistro more pobožnosti i suptilnosti
Priprema i obrada: Stazom islama