Jednom davno, neki čovjek je sanjao da ga progoni lav. Bježao je prema drvetu, uspeo se i sjeo na granu. Pogledao je ispod i vidio da ga lav čeka.
Pogledao je na drugu stranu grane i ugledao dva miša kako kruže oko grane grizući je. Jedan je bio crn, a drugi bijel. Znao je da će grana uskoro puknuti.
Ponovo je sa strahom pogledao prema zemlji i vidio da velika crna zmija leži tačno pod njim. Širom je otvorila usta kako bi pao ravno u njih.
Zatim je pogledao prema gore ne bi li našao nešto za što bi se uhvatio. Ugledao je još jednu granu, i na njoj košnicu. Iz košnice su kapale kapi meda. Htio je okusi jednu pa ju je jezikom dohvatio dok je padala pored njega. Ukus joj je bio nevjerovatan. Htio je da dohvati još jednu, pa poslije nje još jednu, sve dok se nije izgubio u njihovoj ljepoti.
Zaboravio je na miševe, lava i zmiju ispod njega. Iznenada, grana je pukla, sjetio se svih opasnosti i probudio se iz sna.
Pošto je ovo bio jedinstven san, čovjek je otišao bogobojaznom islamskom učenjaku da bi saznao njegovo značenje. Ovaj učenjak je rekao: „Lav kojeg si vidio je tvoja smrt. Uvijek te proganja i ide gdje god da ti ideš. Dva pacova, jedan bijeli i jedan crni su dan i noć. Oni kruže okolo, i dolaze jedan za drugim, da bi pojeli tvoje vrijeme približavajući te smrti. Velika crna zmija sa tamnim ustima je tvoj grob. On je tamo, samo te čeka da padneš u njega. Saća za med je ovaj svijet, a slatke kapljice meda su luksuz ovoga svijeta. Volimo okusiti malo luksuza ovoga svijeta i vrlo je sladak. Onda želimo da ga okusimo još malo i onda još malo. U međuvremenu, izgubimo se u tome i zaboravimo na vrijeme, zaboravimo na svoju smrt i zaboravimo na svoj grob.”
Prijevod: www.stazomislama.com