Šejhul-islam Ibn-Tejmije kaže: ”Dozvoljeno je obavljanje namaza iza svake osobe nepoznata stanja (mesturul hal). Na tome se slažu sva četvorica imama a i ostali muslimanski imami. Ko kaže: ’Ne klanjam džumu niti namaz u džematu osim za osobom čiju akidu znam’, takav je novotar, oprečan je ashabima, tabi’inima, četvorici imama i ostalim muslimanskim imamima. A Allah najbolje zna.” “Medžmu’atul fetava” 4/331. I kaže, 23/199: ”
Po konsenzusu četvorice imama, i ostalih muslimanskih imama, dozvoljeno je čovjeku da klanja džumu, pet dnevnih namaza i ostale namaze iza osobe o kojoj ne zna da čini novotariju ili fisk, i nije uslov da klanjač zna akidu njegova imama, niti da ga ispituje i pita: ’Kakva je tvoja akida’, već će klanjati iza osobe čije je stanje nepoznato.” I kaže, isto tako, 3/175-176: ”Namaz iza osobe nepoznata stanja je dozvoljen po konsenzusu islamskih učenjaka. Ko kaže da je namaz neispravan ili zabranjen osim iza osobe čije je stanje poznato, taj je oprečan konsenzusu ehli-sunneta vel džema’ata.”
Neki od fanatika kao dokaz koriste nastojanje imama Ahmeda, u vremenu kada su se proširile džehmije, da namaz klanja iza osobe koju zna. Mi ne negiramo dozvoljenost takvog postupka, tj. da musliman nastoji da namaz obavlja iza hairli čovjeka. Niti negiramo dozvolu napuštanja novotara da bi ga time ukorili i negirali njegov bid’at. Ali, negiramo onome ko zabrani obavljanje namaza i obavezuje njegovo ponavljanje ukoliko osoba klanja za imamom koji svojom novotarijom nije izašao iz vjere.
O ponavljanju namaza iza osobe čije stanje nije poznato, pod izgovorom proširenosti novotarija, kufra i riddeta, nema govora. Još gore od toga je mišljenje da se takva osoba ne smatra muslimanom a namaz obavljen za njim neispravan, pored toga što nije ispoljio nijedno djelo koje ga izvodi iz vjere. Dakle, osnova je dozvoljenost obavljanja namaza za čovjekom čije je stanje nepoznato, a koji je u osnovi musliman, sve dok ne ispolji djelo koje ga izvodi iz vjere. Kada ispolji djelo koje ga izvodi iz vjere više se ne smatra osobom nepoznata stanja.
Ukoliko se nađemo u situaciji da trebamo klanjati za osobom nepoznata stanja klanjaćemo bez ikakve nelagodnosti. Međutim, to nas ne sprečava da u normalnim uslovima nastojimo obavljati namaz za hairli osobama i sljedbenicima sunneta, posebno kada je riječ o džumi, da se ne bi iznenadili i čuli na hutbi ono što nas ne raduje.
Postupak imama Ahmeda ukazuje na poželjnost, (istihbab), a ne na obavezu, kao što kaže Šejhul-islam: ”Muslimani nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do dan danas klanjaju za osobom nepoznata stanja… Kada su se proširile novotarije neki ljudi su voljeli da namaz obavljaju samo za osobama koje poznaju. To su smatrali poželjnom stvari, kao što se prenosi od imama Ahmeda koji je tako odgovorio osobi koja ga je pitala. Međutim, Ahmed nije rekao: ’Nije dozvoljen namaz osim iza osobe čije stanje poznajem.’” “Medžmu’atul fetava” 3/280.
Što se tiče namaza iza osoba koje čine novotarije koje izvode iz vjere, razilaženje – oko dozvoljenosti obavljanja namaza za njima i obeveze naklanjavanja namaza obavljenog za njima – proističe iz razilaženja oko njihovog tekfira.
Šejhul-islam kaže: ”Što se tiče namaza za osobom koja čini novotariju koja ga izvodi iz vjere tu se ulema razilazi oko klanjanja džume za takvom osobom. Oni koji takvu osobu tekfire kažu: ’Obaveza je obnoviti namaz, jer je on obavljen za nevjernikom.’ Ova mesela se veže za tekfir novotara (koji čine novotarije koje izvode iz vjere a ne novotarije koje nisu kufr, op.prev.), a ljudi se u ovoj meseli puno razilaze. Od imama Malika se prenose dva rivajeta. Imam Šafija ima dva govora. Od imama Ahmeda se isto tako prenose dva rivajeta. A isti je slučaj i kod apologetičara koji od Eš’arija spominju dva mišljenja. Mišljenje većine učenjaka jeste da u meseli ima tefsila (detaljnog pojašnjenja). Činjenica je da govor može biti kufr, pa općenito tekfirimo njegova počinioca tako što kažemo:”Ko kaže to i to taj je kafir.” Međutim, nad određenom osobom, koja je to izgovorila, se ne spušta propis kufra, sve dok se nad njim ne uspostavi dokaz nakon kojeg dotični biva nevjernikom.” “Medžmu’atul fetava” 23/195.
Što se tiče onoga ko ispolji neke od jasnih uzroka kufra ili neki od očitih vidova riddeta, poput poziva u saučestvovanju zakonodavne vlasti, ili na primjer ispolji svoju podršku i pomoć laičkim zakonima, ili saučestvuje u njihovom propisivanju i sudu po njima, ili ih hvali, ili se zaklinje na njihovo poštivanje i prijateljevanje sa tagutima koji su ih postavili, takvome nema kerameta i iza njega se neće klanjati jer se ne svrstava u muvehhide već u mušrike i murtede.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je muslimanima naredio da klanjaju onako kako njega vide da klanja i da im imam bude od njih. Kao što stoji u hadisu kojeg bilježi Buharija od Malika ibn Huvejrisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao njemu i onima koji su bili sa njim: ”Vratite se vašim familijama, boravite sa njima i poučite ih…, klanjajte onako kako ste mene vidjeli da klanjam. Kada nastupi vrijeme namaza neka ’neko od vas’ prouči ezan i neka vam imam bude najstariji ’od vas’.” Zamjenica ’vas’ se vraća na muslimane a ne na druge.
Muslim bilježi od Ebu-Seida da je rekao: ”Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ’Ako budu trojica neka im imam bude jedan od njih…’” Hadis bilježe, isto tako, imam Ahmed i Nesai. Nevjernik nije jedan od nas, zato muslimanu nije dozvoljeno da dozvoli nevjerniku da ga predvodi u namazu. Uzvišeni kaže:
“A Allah neće nevjernicima učiniti put ka vjernicima” (En-Nisa’, 141).
I u hadisu kojeg bilježi Buharija ta’likan stoji: ”Islam nadvladava (uzdiže se) a ne može biti nadvladan.” Onaj ko klanja iza osobe koja je ispoljila kufr ili riddet ili poziva njima i lijepim ih prikazuje, taj nije klanjao onako kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao i kako je naredio da se klanja. Naprotiv, takav je uveo u vjeru ono što nije od nje, a u dva sahiha se od majke pravovjernih, Aiše, radijellahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko u našu vjeru uvede ono što nije od nje to mu se odbacuje”.
Poznato je da je osnova u ibadetima zabrana (tj. nije dozvoljeno činiti određeni ibadet osim sa dokazom, op.prev.) sve dok ne dođe dokaz koji to dozvoljava. To zbog toga što su ibadeti takozvana djela et-tevkifijje (tj. zasnivaju se samo na šerijatskim tekstovima a ne mišljenjima ljudi, op.prev.).
Isto tako, ibadet se ne prima osim ako je učinjen iskreno u ime Allaha tebareke ve teala, i ako je ispravan tj. učinjen shodno sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ibn-Kudame u “Mugniju” kaže: ”Poglavlje o imametu, mesela: ’Ako čovjek klanja za mušrikom…’, u cjelini namaz za kafirom nije ispravan u svakom slučaju. Bez obzira saznao za njegov kufr nakon namaza ili prije toga. Onaj ko klanja za takvom osobom dužan je obnoviti namaz. To je mišljenje Šafije i škole mišljenja. Ebu-Sevr i Muzeni kažu: ’Neće ponoviti namaz ukoliko je to učinio iz neznanja (tj. nije znao za njegov kufr op.prev.), zbog toga što je klanjao za osobom čije stanje ne zna, tako da ova mesela naliči meseli klanjanja za osobom koja nema abdesta.’ Kažem (Ibn-Kudame): Nama je dokaz to, što klanjanjem namaza za osobom koja je kafir čovjek obavlja namaz za osobom koja nije kvalifikovana da ga obavi, kao kada bi klanjao za luđakom.” Završen citat.
Ukoliko se radi o imamu koji ponekad ispoljava kufr a ponekad se odriče od njega, ili čini neke od sebebe kufra a zatim se pokaje, poput onih koje je spomenuo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada kaže: ”Požurite sa djelima prije iskušenja poput komada mrkle noći. Kada čovjek osvane kao vjernik a zanoći kao navjernik, i zanoći kao vjernik a osvane kao nevjernik, prodavajući svoju vjeru za dunjalučku korist.” Za takvim imamom se neće klanjati sve dok ne saznamo njegov islam, odricanje od širka i kolonjenje istog.
Kaže Ibn-Kudame: ”Ako je imam od onih koji čas primaju islam čas čine riddet, neće se klanjati iza njega sve dok ne saznamo na čemu je.”
Ovo je ono na što smo htjeli upozoriti vezano za ovu temu. A mi smo na ovu temu napisali detaljniju poslanicu pod nazivom: ”Mesdžidi dirara i propis namaza iza onih koji prijateljuju sa tagutima i njihovim zamjenicima” (“Mesadžidu ed-dirar ve hukmus-salati halfe evlijai et-taguti ve nuvvabihi”).
Ebu Muhammed Asim El-Makdisi – Selasinija
Priprema i obrada stazomislama.com
(str 150-166) sažeto