Novotari su zauzeli pravac ostavljanja jasnih tekstova i slijeđenja nejasnih. Zato je Eš-Satibi pojasnio opis argumenta na koji se može osloniti prilikom dokazivanja, pa kaže:
“Učenjaci znaju da svaki dokaz u kojem ima nejasnoće i problematičnosti ustvari nije dokaz, sve dok se ne pojasni njegovo značenje i ne pokaže željeni cilj iz njega. Uslov za to je da mu ne oponira neosporna postavka (el-asl mn. el-usul). Ako se ne pojavi njegovo značenje zbog nejasnoće ili recipročnosti (sa drugim dokazima) ili mu bude oponirao drugi neosporni dokaz, kao što je pojava istovjetnog dokaza, onda to nije dokaz. Suština dokaza je da bude sam po sebi očit i da ukazuje na nešto drugo (neko pravilo). U protivnom je (isti navodni dokaz) u potrebi za dokazom. Ako sam dokaz bude ukazivao na neispravnost, onda je primjernije da ne bude dokaz. Nemoguće je da sekundarne pojedinosti budu u suprotnosti sa cjelokupnim postavkama, jer ako sekundarne pojedinosti ne iziskuju djelovanje onda se na njima zastaje. A ako iziskuju djelovanje, povratak na cjelokupne postavke je ispravan put. Tada se obrađuju pojedinosti sve do cjelokupnih postavki. Ko ovo izokrene, pokušat će sastaviti rasparčeno i potpast će pod propis pokuđenosti, jer sljedbenik nejasnoća zaslužuje kritiku – pa kako se onda manje jasne činjenice mogu smatrati dokazom ili na njima graditi neko pravilo (koje je u suprotnosti sa glavnim postavkama) ? Ako nisu ujedno dokaz u istome (i u pojedinačnim činjenicama i u cjelokupnim postavkama) onda je konstatacija da je to uvedena novotarija sušta istina!”
(EI-I’atisam (1/239-240)
Izvor:
‘Metodologija dokazivanja šerijatskim tekstovoma između ehlis-sunneta i novotara u vjeri’
Ahmed b. Abdur-Rahman es-Suvejjan