On je odvažan poput Amra, dobrostiv poput Hatima, blag poput Ahnefa i oštrouman poput Ijasa. (Ebu Temmam)Read More
Obuzet brigama i nemirom, vladar pravovjernih Omer b. Abdilaziz, cijelu noć od nesanice nije mogao oki sklopiti. Te duge i prohladne damaške noći mučio ga je jedan problem: koga izabrati i postaviti za novog basranskog kadiju? Trebalo je naći ličnost koja će biti kadra uspostaviti red i mir među ljudima, zavesti pravdu i učvrstiti Allahov vjerozakon, a da pritom ne bude ni previše okrutnosti ni popustljivosti.
Izbor je pao na dvojicu gotovo podjednako odlikovanih razboritošću u vjeri, nepopustljivošću u istini, bistrinom u razmišljanju i pronicljivošću u procjeni.
Dvoumeći se za koga se opredijeliti, kada god bi kod jednog pronašao vrlinu koja bi prevagnula, kod drugoga bi pronašao neku drugu vrlinu. Kada je osvanulo jutro, pozvao je namjesnika Iraka Adija b. Ertata, koji se tih dana zadesio u Damasku, i rekao mu: Adi, pozovi Ijasa b. Muaviju el-Muzenija i El-Kasima b. Rebiu El-Harisija, obavi s njima razgovor i jednog postavi za kadiju u Basri!
Hoću, Vladaru pravovjernih! – rekao je poslušno.
Kao što je i obećao, Adi b. Ertat je pozvao Ijasa i El-Kasima na zajednički sastanak i rekao im: Vladar pravovjernih, Allah ga poživio, naredio mi je da jednog od vas postavim za kadiju u Basri. Šta vi o tome mislite?
Obojica su jedan za drugog rekli: On je zaslužniji i sposobniji za taj položaj od mene, nabrajajući pri tome prednost u znanju, iskustvu i razboritosti u vjeri onog drugog.
Adi im je rekao: Nijedan se neće maći odavde dok se o tome ne dogovorite!
Znaš šta namjesniče, – rekao je Ijas – možda bi najbolje bilo da se o meni i El-Kasimu raspitaš kod dvojica najpoznatijih iračkih fakiha: Hsana el-Basrija i Muhammeda b. Sirina. Oni su najpoznavaniji da ti kažu ko je od nas dvojice sposobniji za taj položaj.
Rekao je to iz želje da izbor padne na El-Kasima, znajući da se El-Kasim druži s njima, odlazi kod njih i oni dolaze kod njega, dok on sam nije imao nikakvih veza s njima.
El-Kasim je shvatio da ga Ijas na taj način želi uvući u ono što sam odbija i da će pomenuti učenjaci, ukoliko ih namjesnik bude pitao za mišljenje, sigurno predložiti njega. Našavši se u ćorsokaku, rekao je namjesniku: Ne namjesniče, nema potrebe da bilo koga pitaš, jer tako mi Allaha, mimo koga drugog boga nema, Ijas je u Allahovoj vjeri razboritiji od mene i sposobniji da preuzme sudstvo u pomenutom kadiluku. Ukoliko sam se lažno zakleo, nije ti dozvoljeno postaviti me za kadiju, jer kako lažov može biti kadija, a ukoliko sam se pravo zakleo, kako možeš postaviti onoga od koga ima bolji!?
Ijas se okrenuo namjesniku i rekao: Namjesniče, na šta ovo liči? Pozvao si čovjeka, ponudio mu položaj kadije i tako ga doveo na rub džehennemske provalije! Da bi se iščupao iz toga na što ga tjeraš, svjesno se lažno zakleo, a onda će se za lažnu zakletvu pokajati i tako se spasiti onoga od čega zazire. Onaj koji je u stanju razumjeti ono što si ti razumio, doista je dostojan položaj kadije. – dodao je Adi.
Tako je izbor pao na Ijasa.
Ko je taj koga je halifa Omer b. Abdilaziz izabrao da bude kadija?
Ko je taj o čijoj se mudrosti i oštroumnosti stoljećima pripovijedaju poslovice i pričaju priče, ništa manje nego o darežljivosti Hatima et-Taija, blagosti El-Ahnefa b. Kajsa ili odvažnosti Amra b. Ma’dija Keriba? Ko je taj koga u svojim panegiricima u slavu Ahmeda b. El-Mu’tesima spominje i čuveni pjesnik Ebu Temmam:
On je odvažan poput Amra,
dobrostiv poput Hatima,
blag poput Ahnefa,
a oštrouman poput Ijasa.
Čujmo kazivanje o njegovom životu! Takvi biseri i dragulji doista se, u rijetko čijoj životnoj priči, mogu čuti. Ijas b. Mauvija b. Kurre el-Muzeni je rođen četrdeset i šeste godine po Hidžri, u oblasti Jemama u Nedždu. U ranom djetinjstvu je sa porodicom doselio u Basru i tu se školovao i odrastao. Kao dječak je jedno vrijeme odlazio i u Damask, i učio od ashaba koji su još bili živi i velikog broja tabi’ina. Još od najranijeg djetinjstva kod njega su se primjećivali znakovi bistrine i oštroumnosti, tako da se o njemu vrlo rano počelo pričati u cijelom kraju.
Priča se da je u školi učio matermatiku od jednog jevreja, štićenika u islamskoj državi. Jednoga dana je njegovom učitelju došlo nekoliko prijatelja jevreja, pa su počeli razgovor o vjeri. Učitelj je, ne primjetivši da njihov razgovor sluša mali Ijas, ovima rekao: Zar se ne čudite ovim muslimanima – vjeruju da će u Džennetu jesti i piti, a da neće vršiti nuždu? Mali Ijas se tada okrenuo, prišao učitelju i upitao ga: Učitelju, mogu li vas nešto upitati o tome što ste razgovarali? Možeš, zašto ne? – rekao je učitelj. Šta mislite, -upitao je- da li se baš sve što čovjek na ovome svijetu od hrane pojede, izlučuje iz tijela putem nužde? Ne, ne izlučuje. – odgovorio je učitelj. A gdje odlazi ono što se ne izlučuje? – upitao je dječak. Prelazi u krv i njime se hrani tijelo. – odgovorio je učitelj. Ako dio onoga što na ovome svijetu pojedemo prelazi u krv i služi kao hrana tijelu, zar je čudno ako, u Džennetu, sve što se pojede bude služilo kao hrana tijelu? – upitao je dječak.
Uvidjevši svoju grešku, učitelj je, od bijesa, lomio prste, govoreći: Bog te ubio, kakav si ti dječak!?
* * *
Godinu za godinom, dječak je rastao i o njegovoj oštroumnosti se širio glas gdje god bi došao. Priča se da se jednom prilikom, u Damasku sporiječio sa tamošnjim starcem koji mu je učinio nekakvu nepravdu. Kada starca nije mogao dokazima uvjeriti da nije u pravu, digao je protiv njega tužbu da se sa njim raspravi na sudu. Na saslušanju pred kadijom, Ijas je zaoštrio i podigao glas na protivnika, pa mu je kadija rekao: Dječače, polahko! Spusti glas, jer je tvoj protivnik ugledan čovjek u godinama! Ne, istina je preča od njega. – odgovorio je Ijas. Na to se kadija naljutio i povikao: Šuti! A ko će izneti moj dokaz, ako ja budem šutio? – upitao je dječak. Kadija se još više razljutio i povikao: Otkako si ušao u sudnicu, stalno te slušam kako govoriš neistinu. Dobro, nema boga osim Allaha Jednog i Jedinog. – reče dječak i upita: Jeli ovo istina ili neistina? Kadija se smiri i reče: Istina, tako mi Gospodara Kabe, istina!
* * *
El-Muzeni se posvetio stecanju znanja i toliko se njime obogatio da su mu, uprkos njegovoj mladosti, i stariji ponizno dolazili na noge, slušali njegova predavanja i od njega učili.
Prije nego je preuzeo hilafet, Abdilmelik b. Mervan je posjetio Basru. Tamo je vidio Ijasa, golobradog mladića, kako ide naprijed, a iza njega četverica staraca vičnih učenja Kur’ana, dugih brada u zelenim odorama. Iznenadivši se, Abdilmelik je za pomenutu četvericu rekao: Uf, zar ove bradonje nisu mogli naći nikakva starca da od njega uče, nego su ispred sebe proturili ovog mladića!? Zatim se okrenuo prema Ijasu i upitao: Mladiću, koliko imaš godina? Emire, Allah te poživio! Koliko i Usama b. Zejd kada mu je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve selem, povjerio zapovjedništvo nad vojskom u kojoj su bili Ebu Bekr i Omer. – odgovorio je. Abdilmelik mu na to reče: Mladiću, oprosti! Prođi naprijed, Allah te blagoslovio!
* * *
Jedne godine, uoči ramazana, svijet je, na čelu sa poznatim ashabom Enesom b. Malikom el-Ensarijom, starcem sa blizu stotinu godina, izašao provjeriti može li se na nebu vidjeti mlađak. Ljudi su upirali poglede prema nebu, ali mlađaka nije bilo. Enes b. Malik se zagledao u nebo i govorio: Vidio sam mlađak. Eno ga ondje! Eno ga! – pokazujući na njega rukom, ali ga niko od prisutnih nije mogao vidjeti. Utom se Ijas dobro zagledao u Enes b. Malikovo lice i primjetio kako mu se jedna duga dlaka iz obrve odvojila i savila ispred oka. Zamolio ga je za dopuštenje, a onda uzeo dlaku, ispravio je i upitao: Vidiš li sada mlađak prijatelju Allahovog Poslanika?
Enes je ponovo upirao pogled prema nebu, ali ga sada nije bilo, pa je rekao: Ne, ne vidim! Ne, ne vidim!
* * *
Priče o Ijasovoj bistrini i oštroumnosti ubrzo su se pročule, pa mu je sa svih strana dolazio svijet i postavljao pitanja vezana za vjerske znanosti. Iako je većina dolazila sa iskrenom namjerom da nešto nauči, bilo je i takvih koji su mu postavljali provokativna pitanja i sa njim se pokušavali raspravljati.
Tako je na jedno njegovo predavanje došao nekakav poglavar nemusliman i upitao: Ebu Vaile, šta kažeš o opojnim pićima? Kažem da su haram. – odgovorio je. Po čemu su haram? – upitao je i dodao: Ona nisu ništa drugo do sokovi voćnih plodova stavljeni na vatru da proključaju – a to je dozvoljeno!
Poglavico, jesi li završio ili imaš još šta dodati? – upitao je. Ne, nemam ništa više dodati. – odgovorio je. Dobro, kada je tako. Ako bih uzeo pregršt vode i sa njime te udario, da li bi te zaboljelo? – upitao je. Ne bi. – odgovorio je. A ako bih uzeo pregršt prašine i njime te udario, da li bi te zaboljelo? – upitao je. Ne bi. – odgovorio je. A ako bih uzeo pregršt slame i njome te udario, da li bi te zaboljelo? – upitao je. Ne bi. – odgovorio je. A ako bih uzeo prašine, pomiješao je sa slamom, polio to vodom i dobro zamijesio, a onda od toga napravio ćerpič i stavio ga da se na suncu osuši i dobro stvrdne, pa te onda njime udario, šta misliš, da li bi te onda zaboljelo? – upitao je. Bi, možda bi me i usmrtio. – odgovorio je. E tako je i sa vinom kada se dosta grožđa skupilo na jedno mjesto pa uzavri. Zato i jeste zabranjeo. – rekao je.
(Nastaviće se, inšAllah…)
Iz knjige “Iz života tabi’ina”
Autor: Abdurrahman Ra’fat el-Baša