Wednesday, January 19
Od najvećih musibeta koji mogu zadesiti ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jeste zapostavljanje prvog Kur’anskog imperativa: „Ikre – čitaj, uči“, te zanemarivanje sticanje znanja o Allahovoj vjeri. Taj musibet biva još veći kada se zanemari sticanje znanja o najvećoj stvari i prvoj obavezi svakom čovjeku a to je znanje o tevhidu i stvarima koje ga ruše.
Kaže Hafiz el Hakemi, rahimehullahu teala:
A prva obaveza robovima
Jeste spoznaja Milostivog tevhidom
Tevhid je bio prva stvar u koju su pozivali svi Allahovi vjerovjesnici i okosnica njihove dave. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je deset godina pozivao u tevhid, prije nego li su mu objavljeni ostali farzovi od zekata, posta, hadža i ostalih šerijatskih propisa.
Kada bi slao svoje izaslanike govorio bi im, kao što je rekao Muazu: „Neka prva stvar u koju ih budeš pozivao bude tevhid. Pa ako to prihvate onda ih obavijesti da im je Uzvišeni Allah propisao pet dnevnih namaza u toku dana i noći…“ Buhari.

Pogledaj riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Pa ako to prihvate“, koje ukazuju da ukoliko čovjek odbije tevhid ili ga ne ostvari, neće se pozivati u namaz, post itd, jer je tevhid uvjet prihvatanja ostalih djela kod Allaha. Ko ne dođe sa tevhidom Uzvišenom Allahu neće mu koristiti dobra djela koja je radio, pa makar sagradio milion džamija, nahranio milijarde siromašnih, odštampao milione mushafe i tome slična dobra djela.
Nažalost, u našem vremenu, govor o tevhidu i stvarima koje ga ruše je i te kako zapostavljen. Naći ćeš na stotine postova i članaka daija dnevno koji govore o šerijatskim propisima mimo tevhida, a s druge strane samo par postova koji govore o tevhidu. Naći ćeš na stotine predavanja u kojima se govori o lijepom ahlaku, dobročinstvu prema roditeljima, o zabrani alkohola, muzike i zinaluka, o lijepom odnosu žene prema mužu i obrnuto, ali ćeš naći veoma mali broj predavanja koja govore o tevhidu a još manje o stvarima koje ga ruše. Kao posljedicu toga imamo ljude, pa čak i one koji se pripisuju selefijskoj dawi, koji veličaju određene ljude i smatraju ih istinskim muslimanskim vođama, a neki idu do te mjere da neke od njih uzdižu na stepen halife, zbog nekih dobrih djela koje ti ljudi čine a koji s druge strane gotovo svakodnevno čine djela koja ruše tevhid u samoj osnovi.
Kao posljedicu toga imamo generaciju „selefija“ koja je pobrkala emocije sa šerijatskim propisima, te sudi na osnovu svojih emocija i simpatija a ne vagom šerijata. Pa tako kada vide čovjeka koji čini neka dobra djela zanemaruju s druge stane njegov kufr, štaviše zaboravljaju i samu činjenicu da je čovjek sebe uzdigao na stepen božanstva koje se obožava mimo Allaha.
Da budemo jasni, jedno je biti zahvalan određenoj osobi na dobrom djelu kojeg ona učini pa makar ta osoba bila nevjernik, a drugo je njegov status u Allahovom šerijatu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio zahvalan čak i nevjernicima koji su činili neka dobra djela. Pogledaj kako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o Mutimu ibn Adijju kaže: „Kada bi Mutim ibn Adijj bio živ i zauzeo se za ove nečistunce (tj mušrike od zarobljenike Bedra), ja bi mu ih predao (tj oslobodio ih)“ Hadis bilježi Buhari.
Mutim ibn Adijj je bio od mušrika koji se zalagao za prekid izolacije i bojkota Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba od strane mušrika koji je potrajao tri godine. Mutim se zalagao za poništenje tog saveza kurejšija, koji je na kraju i dokinut, pa mu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije zaboravio učinjeno dobro, te je izgovorio pomenute riječi da bi oslobodio zarobljenike Bedra kada bi se Mutim zauzeo za njih da je tada bio živ.
Međutim ovo dobro djelo Mutima nije navelo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da promijeni njegov status u šerijatu ili da ga smatra muslimanom zbog pomenutog plemenitog djela kojim je pomogao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabe. To zbog toga što mušrik ostaje mušrik, makar pomogao i samog Vjerovjesnika, i kafir ostaje kafir ukoliko čini jasno i otvoreno djelo kufra i širka, za kojeg nema opravdanja, pa makar klanjao pet dnevnih namaza i provodio noći na kijamu, makar otvarao džamije, hranio siromašne, pomagao iznemoglim, pa makar i učinio svako moguće dobro djelo na ovom dunjaluku. To je Allahova vjera, Allahov din i propis koji ne podliježe našim emocijama ili shvatanju.
والله يحكم لا معقب لحكمه
„Allah sudi i niko Allahovom sudu ne može prigovoriti.“
Najbolji dokaz tome jeste događaj iz pohoda na Tebuku, kada se skupina ljudi, želeći da protraći vrijeme dugog putovanja, ali, nažalost, na pogrešan način, ismijavala i izrugivala na račun Allahove vjere. Ne zaboravi, prije nego li navedem ajet koji govori o tom događaju, da je pomenuta skupina ljudi izašla u džihad o čijoj vrijednosti govori na stotine šerijatskih tekstova. Džihad o kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da je vrhunac islama. Izašli su u bitku na Tebuk po velikoj žegi, na velikoj razdaljini od blzu 800 kilometara, uz mali broj jahalica, hrane i opreme. Ne zaboravi da je to bila skupina onih koji su klanjali i radili ostala dobra djela.
Pored svega toga, kada su počinili jasno o otvoreno djelo kufra dolazi jasan, otvoren i kategorički propis Uzvišenog izned sedam nebesa, i naredba Poslaniku, salllallahu alejhi ve sellem, da se obrati pomenutim ljudima riječima:
قل ابالله واياته ورسوله كنتم تستهزئون لا تعتذروا قد كفرتم بعد إيمانكم
„Reci: ‘Zar ste se Allahu, ajetima Njegovim, i Poslaniku Njegovom rugali?’ Ne ispričavajte se! Jasno je da ste postali nevjernici nakon što ste vjerovali.“ (Tevbe, 65, 66)
Njihov džihad, njihov namaz i njihova ostala dobra djela nisu bila opravdanje da se pomenutim ljudima pređe preko njihovog jasnog i otvorenog kufra, za razliku od postupaka današnjih „selefija“koji zanemaruju ne jedan već stotine kufrova određenih kraljeva i vladara, taguta i murteda, jer eto ti pomenuti otvaraju džamije, pomažu siromašne, udjeljuju sadaku, uče Kur’an itd.
Da situacija bude još gora oni brane takve i svakog ko ukaže na njihov kufr nazivaju tekfirovcem i haridžijom.
Pogledaj i uporedi gotovo isti primjer onih koji su se ismijavali u bitci na Tebuku, sa današnjim primjerom, i način ophođenja današnjih „selefija“ prema istom. Jedan od vladara kojeg neke selefije smatraju čak i halifom, govori kako se islamski zakon od prije 14 stoljeća ne može praktikovati danas te da se islamski propisi trebaju modernizovati. Ili drugim riječima islamski propisi nisu odgovarajući za današnje vrijeme i trebaju se iskladiti shodno današnjim potrebama i uvjetima. Ovom prilikom ne želim navoditi govore islamskih učenjaka o tome da onaj ko kaže kako islamski propisi ne važe za današnje vrijeme, da su važili na početku islama i u prvim stoljećima, kako je to kufr koji čovjeka izvodi iz Allahove vjere, jer je tih citata na pretek.
Pomenute riječi, svjesno ili nesvjesno, predstavljaju vid izrugivanja Allahovoj vjeri i njenim propisima. A i kada bi rekli da nisu ismijavanje opet ostaju riječi kufra jer poriču sve šerijatske dokaze koji ukazuju da je islam savršena vjera čiji propisi ostaju važeći i podobni za svako vrijeme i svako mjesto sve do Sudnjeg dana.
Od naših “selefija” smo očekivali da će osuditi riječi kufra, i u najmanju ruku govoriti generalno o tome da vjerovanje kako islamski zakoni nisu podobni za naše vrijeme i da se trebaju modernizovati, predstavlja jasno i otvoreno djelo kufra. Jer šta je krasilo naše časne selefe kojima se danas naše „selefije“ pripisuju do naređivanje na dobro i odvraćanje od zla i ukazivanje na neispravnost određenih postupaka i djela vladara koja su oprečna šerijatu, pored toga što ta djela nisu bila na stepenu kufra. A kako bi tek reagovali da su od njih čuli riječi kufra i nevjerstva?!
Tada vidiš kako pomenute „selefije“ prešutkuju djelo kufra, ne opovrgavaju ga niti na njega upozoravaju što je obaveza učenih. A kamo sreće da su se bar na tome zaustavili već su osuli paljbu po „tekfirovcima“ i „haridžijama“, koji tekfire vladare, kao da ih je neko protekfirio zbog otvaranja džamija i štampanja musahafa a ne zbog jasnih i otvorenih riječi i djela kufra i širka.
Kada vlast izgovori ili uradi kakvo djelo kufra onda naše „selefije“ mudro šute iako zdušno podržavaju takvu vlast i pozivaju ljude da ih glasaju. A kada ta ista vlast dozvoli sklapanje istopolnih brakova, na primjer, onda naše „selefijske“ daije opet mudro šute. Valjda je fitna govoriti o škakljivim temama. Kada rejs odvali kufr (po ko zna koji put) toliko jasno i otvoreno da mu ni uz jedvite jade i muke čak ni te „selefije“ ne mogu naći neko tumačenje koje će ga i dalje održati muslimanom, tada opet naše „selefije“ mudro šute a najvažniji od njih bude onaj ko ponovo objavi svoj davni odgovor o muezinu koji za kršćane kaže da su mu braća.
Ali kada „tekfirovci“ i „haridžije“ samo pomole svoje glave ili šta progovore onda vidiš naše hrabre„selefije“ pravim herojima koji u prvim redovima bdiju nad islamom i muslimanima ovih prostora, zdušno zalažu i zadnju kap svoje krvi u borbi protiv opakih haridžija i tekfirovca, sve iz njihove prevelike ljubomore za Allahovim dinom da se ne ukalja i akidom da se ne izvitoperi. Paljba iz teškog i lahkog naoružanja odzvanja društevnim prežama…
Kao što reče pjesnik:
Lav prema meni a u ratu poput noja.
Tako i naše hrabre selefije neustrašivi lavovi prema nama, rika do nebesa i širenje tekstova i haštaga o tekfirovcima i haridžijama, a nojevi prema vlastima i rejsu … nema ni šapata… zabili glave u zemlju.
Selefije ahiri zemana…
https://www.facebook.com/idrizbilibani.official
Share.

Comments are closed.