1. Oholost se najčešće ispoljava u znanju. Ona se tako brzo pojavi kod nekih učenih ljudi da odjednom postanu umišljeni da su pokupili svo znanje i dospjeli do vrhunca. Kao rezultat toga, kod takvih ljudi se javlja osjećaj više vrijednosti s jedne, i ponižavan je, omalovažavanje i držanje neznalicama ostalih ljudi s druge strane. Sto je još gore, takvi ljudi se vremenom uobraze i sebe počnu smatrati vrijednijim kod Uzvišenog Allaha od ostalih ljudi.
2. Oholost se, zatim, često ispoljava po pitanju porijekla i pripadnosti, tako da oni koji vode plemićko porijeklo ponižavaju one koji ne vode, čak i u slučaju kada su ovi po znanju ili djelima bolji od njih. Takvo ponašanje spada u svojevrsni vid paganstva, o čemu nedvosmisleno govori i slučaj sa Ebu Zerrom, r.a., od koga se pripovijeda da je rekao: “Pred Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., sam se preporekao sa jednim čovjekom, i, u uvrijedljivom kontekstu, spomenuo mu majku, na što se Poslanik, s.a.v.s., naljutio i rekao mi: “O Ebu Zerre, u tebi je još ostalo tragova paganstva. Oni su tvoja braća.”
3. Oholost se, zatim, ispoljava u imetku, tako što se on pokazuje u odjeći, konjima i drugim jahalicama, dok se čovjek kreće u društvu bogatih. I to je jedan vid oholosti jer se na taj način ponižavaju siromašni od strane bogatih, sve zbog njihova neznanja da je u takvim situacijama siromaštvo vrlina, a bogatstvo mahana.
4. Oholost se, zatim, ispoljava u ponošenju sa brojem pristalica, prijatelja, porodice i sl. Ovo su samo neke od stvari kojima se ljudi jedni nad drugima ponose i oholo ponašaju. Molimo Uzvišenog da nas Svojom milošću i dobrotom pomogne i od toga sačuva!
Znaj da se oholost može ispoljavati i u čovjekovim osobinama, kao što su: dizanje glave, gledanje poprijeko, način i ton govora, način hodanja, stajanja i sjedenja, te kretanja i mirovanja. Neki u svojoj oholosti ispoljavaju sve navedeno, dok neki djelimično ispoljavaju, a djelimično djeluju uobičajeno. U oholost spada i to kada neko voli da drugi pred njim ustaju na noge, ili kada sa drugima ide da on bude na čelu, a da ostali idu iza njega ili sa strane. U oholost spada i neobavljanje sobom svakodnevnih poslova u kući, što je u potpunoj suprotnosti sa skromnošću. Tako se pripovijeda da su jednom prilikom kod Omera b. Abdulaziza došli gosti, pa mu je noću – dok je pisao – u čiraku nestalo ulja, na što je jedan od gostiju htio ustati i sam dosuti ulja, ali mu to Omer nije dozvolio riječima: “Ne priliči čovjeku da ga služi njegov gost.” Na to je gost htio da probudi slugu pa da to on uradi, ali je to Omer odbio riječima: “Nemoj, tek je zaspao!” -a zatim ustao i sam dosuo ulja. Na to mu je gost rekao: “Vladaru pravovjernih, zar sam ustaješ i to radiš?” – a on odgovorio: “Ustao sam kao Omer i vratio se kao Omer i ništa nisam izgubio. Najbolji čovjek je onaj koji je pred Allahom skroman i ponizan.”
Ukratko, skromnost i lijepo vladanje bili su praksa Allahova Poslanika, s.a.v.s., i svaki vjernik ga u tome treba slijediti. Tako se od Ibn Ebu Seleme pripovijeda da je rekao: “Upitao sam Ebu Se’ida ei-Hudrija kakve su sve novine ljudi unijeli u vezi sa svojim oblačenjem, jelom, pićem i jahalicama, pa mi je rekao: ‘O sine moga brata, kada jedeš, jedi u ime Allaha, kada piješ, pij u ime Allaha i kada se oblačiš, oblači se u ime Allaha, jer u svemu od toga može biti licemjerstva, oholosti, ponosa i želje za slavom, a to je grijeh i pretjerivanje. U svojoj kući sam obavljaj poslove koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., obavljao, a on je sam muzao ovce, popravljao obuću, krpio odjeću i jeo zajedno sa svojim slugom. On je lično odlazio na pijacu i kupovao što mu treba i nije ga bilo stid na ruci nositi posudu. Rukovao se i sa bogatim i sa siromašnim. Prvi je selam nazivao koga god je sreo, svejedno radilo se o mlađem ili starijem. Kada god bi ga neko pozvao, odazivao se na poziv i nikada nije omalovažavao ono na šta bi bio pozvan. Bio je lijepe naravi, prijatan u društvu, vedra lica, strog, ali odmjeren, skroman, i nije dozvoljavao da se ponizi, darežljiv, ali ne i rasipan. Sve u svemu, bio je osjećajan i nježan.”
‘Aiša, r.a., dodaje: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., nikada se nije najeo koliko je mogao i da se nikada nikome nije požalio. Govorio je: ‘Iznošenost (odjeće) je znak i mana.”‘
Harun kaže: “Pitao sam šta znači iznošenost, pa mi je rekao: ‘To je stara i dotrajala odjeća.’ Ko traži skromnost, neka se ugleda na Poslanika, s.a.v.s. Ko nije sa tim zadovoljan, veliki je neznalica, jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s., najodabraniji Allahov rob i u vjeri i u životu, tako da nema drugog puta za postizanje ugleda i časti do ugledanje na njega. ”
Ka’b kaže: “Kada Allah nekog Svog roba, na ovome svijetu, obaspe blagodatima, pa Mu ovaj na njima bude zahvalan, Allah će mu sigurno dati da ih se nauživa na ovome svijetu, i visok položaj na budućem svijetu.”
Bistro more poboznosti
Ahmed Ferid