Sejjid Kutb, rahimehullah, veli: Iskreni islamski misionar je oličenje izuzetne ličnosti koja poput svjetiljke obasjava put u noći zalutalim putnicima. Njegova ličnost je poput otegnute sjenke koja štiti putnika da ga ne zapahne vruć vjetar i podnevna žega. On je ličnost oko koje se ljudi trebaju okupljati. To od da’ije zahtijeva samoukrašavanje postojanom tolerancijom sve u cilju ukazivanja na dobro zajednici u kojoj djeluje…
Islamska kultura i etika (ahlak)
Ne znam da li je naslov ovog poglavlja adekvatno upotrebljen, ali, činjenica je da pored obaveznih informacija iz oblasti islamskih nauka, da’ija treba biti ukrašen odlikama islamske kulture i dominantnog etičkog kodeksa islama. On mora biti upoznat i sa opštom kulturom društva u kojem djeluje jer je dijapazon njegove aktivnosti skoro neograničen. Tu spadaju i susreti sa raznim garniturama i profilima ljudi kako pojedinaca tako i skupina, organizacija i tome slično. Jedino uslov je da spomenute kategorije ljudi ne ispoljavaju neprijateljstvo prema Allahovoj vjeri i islamskom misionarstvu.
Ipak, moramo priznati da se kod mnogih islamskih aktivista osjeća velika praznina kada je u pitanju poznavanje neislamskih “kultura”. Tako ih neki od nas isuviše potcjenjuju a neki preuveličavaju njihovu vrijednost. Da apsurd bude veći, neki nemuslimani odlično poznaju mentalitet nas muslimana. Problem je u tome što mi kao zajednica ne poznajemo svoje realne mogućnosti, a one su izrazito velike. Puno puta nešto bezvrijedno uzdižemo, a vrijedno omalovažavamo bez razloga da li se radi o našim pozitivnim ili negativnim osobinama.
Dakle, potrebno je prisustvo pojedinaca koji su u stanju odgovoriti i pojasniti načela Šerijata uzvračajućina dileme i sumnje tendencioznih nasrtaja na pozitivnu ulogu islama u društvu. Ljudima treba pojasniti kako je islam postavio odrednice socijološko-ekonomske pravde u društvu. Sigurnost i ravnopravnost je zagarantovana svima.
Moto islama je: ”…najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji…”(Kur’an, 49/13)
Znači, bez obzira na vrijeme i društveno-političke prilike, islam je mjerodavan sistem koji je jedino sposoban da odgovori na potrebe i zahtijeve svakodnevnog života ljudske zajednice.
S druge pak strane, preporučljivo je da da’ija posjeduje informacije o laičkim društvenim uređenjima u svijetu poput kapitalizma, nacionalizma, socijalizma i demokratije. Dakako, apsurd je vjerovati u mogućnost razotkrivanja srži ovih sistema, ali, kratkim osvrtom na historiju se može zaključiti da oni nemaju ničeg sličnog s islamom. Da’ija ne smije zanemariti ovo činjenično stanje u njegovom životu i radu na Allahovom putu. Ovom prigodom obavezno preporučujem čitanje fenomenalnog djela ’U okrilju Kurana’ – od Sejjida Kutuba.
Razboritost uma i jačina argumenta
Islamsko vjerovanje svojim sjajem obasjava dušu čovjeka. Svojom dogmom ostavlja duboke pozitivne tragove kako u srcu individue tako i u cijeloj zajednici. Ne treba zaboraviti činjenicu da razum pomaže čovjeku da shvati detalje ovog jedino ispravnog vjerovanja. Razum i njegova bistrina predstavljaju posebnu odliku islamskog misionara. To ga štiti blesave naivnosti jer on gleda kroz mikroskop Kur’ana i sunneta i ništa mu štetno ne može izbjeći. Um ispunjen vođstvom Allahovih ajeta i praksom Poslanika, alejhis-selam, zrači dostojanstvenošću i dignitetom i tome se niko ne može suprotstaviti. Razum islamskog misionara treba ocijeniti kada i kakve odluke mora donijeti u trenucima i situacijama razdora i nesuglasica između ljudi. U otsustvu pogodne analize i potrebne vizije na scenu nastupa um da’ije koji je u stanju odrediti prioritete kako bi se izbjegle moguće negativne posljedice u zajednici ukoliko se vrijednosti društvenih mjerila zapostave. To pomaže da se prisutne dileme po pitanju islama brzo otklone iz glava ljudi favorizirajući pojavu i prisustvo islamskog aktiviste.
Tada će ljudi povjeriti svoje povjerenje da’iji gledajući u njega riješenje za svoje krize.
Vrijedi napomenuti da postoje različite garniture ljudi kojima se upućuje poziv islama a sa kojima se može raspravljati samo upotrebom racionalnih argumenata za potvrđivanje islamske poruke koju trebamo temeljiti samo na argumentima Kur’ana i sunneta. Spomenute ljude možemo podijeliti u slijedeće kategorije:
1. Nevjernici koji ne vjeruju u Kur’an i sunnet;
2. Bandoglavi i učmali racionalisti koji razumu daju prednost nad Kur’anom i sunnetom;
3. Oni koji se dave u dilemema oko islama;
4. Tvrdoglavi glupani koji zagovaraju neistinu radi svojih usko-egoističkih
ciljeva odvodeći pri tom druge u duboku zabludu;
5. Oni koji su potpali pod uticaj društvenih običaja i previranja i smatraju da je sve to ispravno bez obzira na stav islama po pitanju tih pojava.
Ku’ran nas na puno mjesta uči kako da upotrebom logike i razuma uzvratimo i pobijemo zatucane sumnje i idiotske dileme spomenutih garnitura ljudi. U narednim recima navodimo nekoliko primjera kako Kur’an raspravlja sa tim ljudima.
Upoređivanje i konjukcija
To je kada Uzvišeni upoređuje između dobra na koje podstiče i zla od kojeg odvraća. Istovremeno Allah Mudri čovjeka nagoni na razmišljanje kako bi došao do potrebnog zaključka. Primjera radi navodimo sliijedeći ajet:
”Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi? A nevjernicima se čini lijepim ono što oni rade.” (Kur’an, 6/122)
”Da li je bolji onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na strahu od Allaha i u želji da Mu se umili – ili onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na rub podlokane obale koja se nagnula, da se zajedno s njim u vatru džehennemsku ne sruši? – A Allah neće ukazati na pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini.” (Kur’an, 9/109)
U komenatru ovog ajeta Kurtubi, rahimehullah, veli: ”Ovaj ajet je primjer (ljudima da razmisle) ko je bolji, onaj koji je izgradio (svoj život) u islamu ili onaj koji ga je izgradio na osnovama mnogoboštva i licemjerja. Ovim je pojašnjeno da je gradnja nevjernika poput zgrade na rubu pakla. Djelo urađeno iz straha od Allaha i iskrene namjere za susretom sa Njim, ta, to je pothranjeno u njegovu korist (dotičnom praktičaru)… To se djelo uzdiže ka Allahu.”
Da navedemo neke primjere konjukcije iz hadisa Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, opisivanjem korelacije između dobrog i zla.
”Primjer dobronamjernog I zločestog sugovornika je poput nosioca mirisa i kovača koji duva u vatru. Nosioc ugodnog mirisa će miris prenijeti na tebe ili će te natjerati da ga u tome oponašaš. Kovač koji duva u vatru će na tebe prenijeti neugodan miris ili će ti odjeću spaliti (iskrama željeza).”14
Komentarišući ovaj hadis imam Nevevi, rahimehullah, kaže: ”Ovim se zagovara vrijednost prijateljivanja sa pobožnim i dobrim ljudima. Ovo nas uči plemenitom moralu, znanju i kulturi. Hadis sadrži i zabranu prijateljivanja za zločudnim ljudima, s onima što unose novotarije u islam i s onima što ogovaraju ljude pretjerujući u grijehu…”
Određivanje i rezolucija
To je upućivanje izazova razumu i njegovo direktno povlačenje ka potvrđivanju onog što mu se namjeće kao jedina suštinska Istina. To je u biti srž islamskog misionarstva.
Primjera radi navodimo slijedeće ajete:
”Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?! Zar su oni nebesa i Zemlju stvorili?! Ne, oni neće da vjeruju. Zar je u njih blago Gospodara tvoga, ili, zar oni vladaju?! Zar oni imaju ljestve, pa na njima prisluškuju? Neka onaj među njima koji tvrdi da je nešto čuo donese potvrdu očitu. Zar da su za Njega – kćeri, a za vas da su – sinovi?! Zar ti tražiš od njih nagradu, pa su nametom opterećeni. Zar je u njih iskonska knjiga, pa oni prepisuju?! Zar oni zamke da postavljaju?! Ta u zamku će se uhvatiti baš oni koji ne vjeruju! Zar oni drugog boga osim Allaha da imaju?! Hvaljen neka je Allah, On je iznad onih koje Mu ravnim smatraju!” (Kur’an, 52/35-43)
Ovim se ajetima potvrđuje da je Allah Stvoritelj i On zaslužan robovanja ljudi. Ajeti nagone čovjeka na razmišljanje ko je u stvari Stvoritelj ili su ljudi sami sebe stvorili?!
Naprotiv, Uzvišeni Allah ih je stvorio nakon što su bili ništa stvarajući život iz prvog mrtvila. Spomenuti ajeti u sebi sadrže čvrst racionalni argument jer sama logika čovjekove prirode ne prihvata veliku raspravu po pitanju čovjekove pojave na ovom svijetu. Niko od ljudi ne tvrdi, niti je iko u historiji tvrdio, da je sam sebe stvorio.
Ostaje nepobitna kur’anska činjenica da je Uzvišeni Allah jedini i istinski Stvoritelj svega. Otkazivanje poslušnosti Uzvišenom boreći se protiv onog što je On ljudima objavio od Upute, ne predstavlja ništa drugo do potcjenjivanje vjere i omalovažavanje Allahovog dara kojim je darovao čovjeka a to je mozak. Ispravnost ove tvrdnje crpimo iz kazivanja o Ibrahimu, alejhis-selam, i njegovom narodu.
”I kaži im vijest o Ibrahimu kada je oca svoga i narod svoj upitao: ”Čemu se vi klanjate?” – a oni odgovorili: ”Klanjamo se kumirima i povazdan im se molimo”, – on je rekao: ”Da li vas oni čuju kad se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?” ”Ne” – odgovoriše – ”ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju.” ”A da li ste razmišljali” – upita on – “da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio I na Pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživiti.” (Kuran, 26/69-81)
Jasno se vidi da će bilo koji odgovor na pitanja Ibrahima, alejhis-selam, biti negativan jer je njegov narod bio potpuno svjestan da im njihov razum nikada ne može priznati realnost svojstava koje su oni pripisali obožavanim kumirima. To je dovoljan dokaz da ti kumiri ne posjeduju nikakva božanska svojstva i razum se treba pokoriti istini o postojanju samo Jednog Stvoritelja kojeg je Ibrahim, alejhis-selam, krasno opisao.
O načinu komparativnog određivanja istine govori i događaj kada je neki čovjek zajapurenog i nervoznog lica stao pred Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, i rekao:
”Allahov Poslaniče, rodio mi se tamnoputi crni sin!” Poslanik ga upita: ”Imaš li ti kamile?” ”Da,” – odgovori ovaj. ”Koje su boje?” – upita Poslanik. Čovjek odgovori: ”Crvene.” Poslanik upita: ”Ima li među njima smeđih?” Ovaj potvrdno odgovori a Poslanik reče: ”Odakle to?” Čovjek odgovori: ”Možda je to nasljedna osobina.” Poslanik tada reče: ”Možda je i tvoj sin (rezultat) nasljedne osobine.”15
Eto kako je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, tog ljutitog i nervoznog čovjeka umirio primjerom koji je ovaj odmah shvatio. Ovaj hadis je argument za valjanost analogije nakon detaljnog osmatranja određenog problema.
Prometanje i anuliranje
Ovo je izuzetno uspješan način suprotstavljanja uobraženim i oholim griješnicima.
Ponekad je itekako potrebno ne obraćati pažnju na njihove klevete i laži sve u cilju izbjegavanja nepotrebnog sukobljavanja sa tendenciozno raspoloženim protivnicima vjere u Boga. Njihove klevete se trebaju anulirati mudrim prometanjem Istine koja će javno osujetiti njihove namjere i upropastiti njihove klevete. Opipljiv primjer je slučaj Ibrahima, alejhis-selam, sa njegovim neprijateljem Nemrudom.
”Zar nisi čuo onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: ”Gospodar moj je onaj koji život i smrt daje” – on odgovori: ”Ja dajem život i smrt!” – “Allah čini da Sunce izlazi sa istoka” – reče Ibrahim – “pa ti učini da grane sa zapada!? I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na Pravi put.” (Kur’an, 2/258)
U komenatru ovog ajeta Sejjid Kutb, rahimehullah, kaže: ”Ibrahim, alejhis-selam, poslanik kome je dat iskonski dar na koji smo ukazali na početku ovog džuza, nije bio taj koji daje život i smrt, nego samo citira ove dvije činjenice. To pripada Gospodaru Jednome u čemu ni jedno stvorenje ne učestvuje. Međutim, onaj koji se prepire sa Ibrahimom o Njegovu Gospodaru, misli da je vrhovni Sudac u svom narodu, da je moćan da sprovede svoju naredbu u svom narodu, vezanu za život i smrt, manifestujući time božansku manifestaciju. I kaže Ibrahimu: Ja sam gospodar ovoga naroda. Ja postupam s njima onako kako hoću. Prema tome, ja sam gospodar kome i ti moraš da se povinjuješ i predaš njegovoj presudi… Tada Ibrahim, alejhis-selam, ne htjede da se upusti u dijalog i prepirku o značenju – oživiti i usmrtiti – sa čovjekom koji se prepire i raspravlja o tako velikoj istini, istini davanja i oduzimanja života, o tajni o kojoj sve do danas čovječanstvo nije saznalo ništa. Tada Ibrahim odstupi od ovog svemirskog stvarnog zakona ka drugom, uočljivom i vidljivom, odstupi od samog izlaganja o svemirskom zakonu i Božijim svojstvima, ka metodologiji izazova riječima: Gospodar moj je Onaj koji i život i smrt daje, i zatraži da izmjeni Allahov zakon onaj koji ga nijeće i koji se toliko tvrdoglavo spori o Allahu, da bi mu pokazao da Gospodar nije Sudija jednog naroda koji živi negdje na kutku ove zemlje, nego je njegov Gospodar Allah, Taj koji postupa po svom raspoloženju kako hoće ovim cijelim svemirom. Iz ove Njegove Božanstvenosti prema svemiru proistiće da je On Gospodar ljudi, da je On Taj koji im propisuje zakon.”16
Spomenućemo i krasan primjer Ebu Bekra El-Bakilanija, rahimehullah, kojeg su neki kršćanski svećenici u prisustvu njihovog vladara upitali: ”Šta je to uradila žena vašeg Vjerovjesnika? Zar je ljudi nisu okrivili da je uradila to i to?”17 Evo kako im je genijalni um ovog islamskog učenjaka odgovorio: ”Dvije su žene koje su ljudi spomenuli po hrđavom, to su Merjem (Marija) i Aiša. Uzvišeni Allah je posvjedočio njihovu čednost. Aiša je žena koja je imala svog supruga a nije imala dijete. Merjem (Marija) je rodila dijete a nije imala supruga!”
Tako je ovaj naš učenjak odgovorio ovim tvrdoglavim negatorima i mudro je izbjegao dijalog i prepirku o časti naše majke Aiše, radijAllahu anha. Nakon toga im je pružio logičan dokaz o blesavosti njihovog tendencioznog nasrtaja na ličnost Poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi ve sellem, jer je stvaranje sumnje, ne daj Bože, po pitanju čednosti opravdanije u slučaju Merjem, alejhas-selam, nego li što je to slučaj sa Aišom, radijAllahu anha. Pa tako, ako kršćani svjedoče čednost Merjem, alejhas-selam, prijeće im je da to tvrde za Aišu, radijAllahu anha.
Tolerancija i spremnost praštanja
Sejjid Kutb, rahimehullah, veli: Iskreni islamski misionar je oličenje izuzetne ličnosti koja poput svjetiljke obasjava put u noći zalutalim putnicima. Njegova ličnost je poput otegnute sjenke koja štiti putnika da ga ne zapahne vruć vjetar i podnevna žega. On je ličnost oko koje se ljudi trebaju okupljati. To od da’ije zahtijeva samoukrašavanje postojanom tolerancijom sve u cilju ukazivanja na dobro zajednici u kojoj djeluje. Ljudi osjećaju veliku potrebu za Božjom zaštitom. Oni nostalgično očekuju radosno i ispunjeno lice koje na sebi nosi poruku tolerancije i ljubavi. To je lice blagosti koje ih neće koriti zbog njihovog neznanja i nedostataka. Oni se nalaze u potrazi za srcem koje će im dati a zauzvrat od njih neće tražiti ništa. Da im uvijek pomaže a da njih ne opterećuje da njemu nećim pomognu. Oni žele da u toj ličnosti uvijek pronalaze brigu, zašitu, toleranciju, ljubav, i zadovoljstvo.18
Takav je bio Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, u odnosu sa ljudima. On se nikada nije rasrdio zbog svojeg hira, niti su mu pak smetali nedostaci ljudi. On od ovosvjetskih blagodati ništa nije pohranio za sebe i za svoju porodicu. Naprotiv, on je ljudima davao sve što je posjedovao. Kruna toga je bila njegova blagost, dobročinstvo i nesebična ljubav. Ko god je sa njim drugovao srce mu se ispunjavalo ljubavlju prema Poslaniku, alejhis-selam, kao rezultat njegove krasne i samilosne poslaničke ličnosti.
Ima različitih vrsta ljudi. Svaka zajednica, svaka ličnost posjeduje svoje posebne odlike i osobine. Njihove potrebe se međusobno drastično razlikuju. Onda je logično I zaključiti i to kako su ljudi veoma osjetljivi na različite oblike provokacije I pogriješnog pristupa. Islamski misionar mora predvidjeti ove činjenice jer će u suprotnom njegov rad biti osuđen na neuspjeh. Ovo je izuzetno važan momenat u formiranju ličnosti islamskog misionara. Ukoliko on uspije u tom formiranju, onda je sebi obezbijedio potrebnu pokretačku energiju koja će mu pomoći u prihvatnju njegovog nastupa pred ljudima. Ponekad je upravo ta energija odlučujući faktor u suzbijanju buntovnosti strasti duše koja ostavlja duboke negativne tragove i time izaziva stav nepokornosti prema Istini.
Mi ćemo navesti najvažnije odlike kojima se islamski misionar treba naoružati na putu borbe za dominaciju riječi Uzvišenog Stvoritelja.
Samilost i brižljivost
Nema sumnje da srce da’ije treba biti ispunjeno pozitivnim raspoloženjem prema ljudima kojima se u ime islama obraća. Njegovo srce treba pulsirati samilošću i brižljivošću u želji da ljudi prihvate poziv ove vjere jer će se tako spasiti Allahove kazne a uživaće plodove Njegove blagodati i oprosta. Najbolje što da’ija može poželjeti ljudima je Uputa imana i pravda islama. To je sveobuhvatan osjećaj koji je svojom dubinom okupirao srce da’ije i u njemu izaziva tugu i žalost kada vidi kako ljudi nemarno okreću leđa ovoj vjeri. Međutim, to u duši da’ije kreira novu snagu i on je ponovo spreman uhvatiti se u koštac sa bilo čime samo da ljudi prihvate riječ islama. Da’ija ne razmišlja o posljedicima koje će mu izazvati direktnu štetu, kako njemu, tako i njeogovoj porodici. Ovo stanje najbolje opisuje ajet Uzvišenog:
”Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?” (Kur’an, 18/6)
Iz ajeta se jasno vidi da je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, bio ispunjen samilošću i brižljivošću prema ljudima jer je tako puno brinuo da li će oni prihvatiti poziv islama ili ne. Dakle, islamski misionar treba sa ljudima postupati poput liječnika koji je u stanju uspostaviti dijagnozu o bolesti svog pacijenta. Kada ljudima pruža lijek Božije upute on treba proceduru terapije izvoditi oprezno i uljudno jer postoji opasnost da bolesnikovo tijelo odbije ili da uopšte ne izreagira na dotični lijek. Nekome je taj lijek gorak, nekome je jednostavno odbojan. Međutim, ustrajni islamski misionar će poput dobrog liječnika promjeniti terapiju kako bi natjerao bolesnika na upražnjavanje propisanog lijeka jer zdravlje pacijenta zavisi od ispravno postavljene dijagnoze liječnika tj. islamskog misionara. Da’ija je ubijeđen da je neprihvatanje istine od strane ljudi najgora moguća varijanta u poređenju sa kratkotrajnim mukama I poniženjima na koje se on izlaže.
Dakle, samilost prema ljudima je regenerator snage islamskog misionara koji stremi ka izbavljenju ljudi od propasti koja se poput tamnog oblaka nadvila nad njima. Upravo ta samilost je istovremeno i postojana poslužiteljica u proširivanju shvatanja I prihvatanja islamske da’we unatoč odbijanju i odvraćanju od vjere od strane ljudi kojima je poziv upućen.
Međutim, želim da skrenem pažnju na činjenicu da samilost i brižjivost da’ije nije blesava i zakašnjela reakcija na uvrijede ili ponižavajuće nastupe ljudi prema njemu. Ne, to nikako. Samilost i brižljivost su rezultat njegovog inteligentnog i oštroumnog nastupa na sceni životne pretstave. Ove odlike da’ije nisu rezultat njegove naivnosti pa da on nije u stanju odrediti pravdi put kada je to potrebno. Naprotiv, to je njegov i samo njegov osjećaj putem kojeg on određuje mjesto svakom detalju u njegovoj djelatnosti i kontaktu sa ljudima.
Zar se može zaboraviti mukotrpan put Izabranog, sallAllahu alejhi ve sellem. Put ispunjen teškoćama, smutnjama i iskušenjima koja su užasavajuće agresivno i nasilno nasrtale na njegovu ličnost ne bi li se on okanio onoga u što je pozivao. To su bila iskušenja koja bi običnom vjerniku stegla prsa do stepena pucanja i rasprskavanja.
Međutim, poslanikova samilost i brižljivost i sjećanje na strahote Sudnjeg dana kreiraju njegov stav pun praštanja i širokogrudosti kao što se to desilo nakon nanesene mu nepravde od stanovnika Taifa. On je tada bio bezobzirno napadnut i prebijen. Kada je melek, Allahovom dozvolom, od njega zatražio da jednim potezom sruši na glavu Taifa okolna brda u znak osvete zbog onoga što su mu učinili, njegova samilost ruši bedeme samozadovoljavanja svojih stavova i on odbijajući ovu nebesku ponudu izgovara riječi koje niko nikada u historiji nije rekao: ”Ja se nadam da će Uzvišeni Allah iz njihovih kičmi izvesti one koji će samo Njemu Jedinom robovati i da mu neće ništa pridruživati.”19
Bitka na Uhudu je još jedna sjajna epizoda Poslanikove, sallAllahu alejhi ve sellem, ličnosti. Njemu je vilica prebijena, zubi izbijeni, lice obliveno krvlju i krvavim znojem na putu širenja Allahove riječi. Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu anhu, pripovjeda: ”Kao da sada gledam u Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, kako govori o nekom od prijašnjih vjerovjesnika, neka je Allahov spas i blagodat sa njima. Njegov ga je narod udarao a on brišući krv sa svojeg lica izgovara: ”Gospodaru moj, oprosti mom narodu, jer oni nisu upućeni.”20
U Taberijinom predanju stoji da je Poslanik, alejhis-selam, rekao na dan bitke na Uhudu: ”Povećana je Allahova srdžba nad narodom koji okrvavi svoga Poslanika”, pa malo odšuti, a zatim reće: ”Moj Allahu, oprosti mom narodu, jer oni nisu upućeni.”21
A evo kako je veličanstvena objava Uzvišenog povodom bitke na Uhudu opisala Poslanika, alejhis-selam: ”Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si bio osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine…” (Kur’an, 3/159)
Uzvišeni Allah je odredio da svijetu pošalje čovjeka koji će čovječanstvu otkloniti patnje, olakšati mu nevolje, žrtvovati se radi njihove upute. On će pomagati potlačenog i braniće ga kao što se majka žrtvuje za spašenje života svog djeteta. On će ukrotiti nasrtaje nasilnika sve dok ga, Allahovom dozvolom, ne preokrene u skrušenog i požrtvovanog vjernika. Tako je Uzvišeni poslao Muhammeda, alejhisselam, u čije je srce ulio znanje i blagost. Njegov je moral zračio iskrenom brižljivošću i dobročinstvom. Bio je izuzetno uljudan i uvijek prijateljski raspoložen.
Njegova ruka je bila širom otvorena i nikada nikome nije ništa uskratio. Među ljudima je bio najmilosrdniji i najširokogrudiji.
Blagost i dobročudnost
U svom misionarskom djelovanju da’ija kroz život prolazi kroz razne periode i važne događaje koji su dosta često rezultat provokativnog odgovora zajednice u kojoj djeluje i živi. U zavisnosti od svoje prirode ljudi zauzimaju različite stavove po pitanju islamske da’we i tada na scenu nastupa ličnost da’ije i njegovo pravilno ili nepravilno shvatanje islama. U vihoru iskušenja i odbijanja islama od strane pozivanih u islam neki gube energiju i to ih neminovno vodi u pogriješan pravac kada u žurbi ispoljavaju ono što treba strpljivo i postepeno raditi danima. To će, na veliku žalost, rezultirati napuštanjem započetog procesa dostavljanja islamske poruke. Samo će mudri i strpljivi odoleti iskušenjima i nevoljama. Njihove ideje će se još više iskristalizirati a ubjeđenje u prestiž islamskog morala će se sve dublje ukorijenjivati u dušu da’ije.
Blagost je izuzetno korisna moralna odlika. Možda je ova odlika na vrhu islamske etike i morala. To je osobina mudrosti i nalazi se između eksplozivne reakcije čovjeka ili njegovog zanemarivanja važnosti nekog načela. Blagost je jahač duše i svojim uzdama zauzdava srdžbu i zvijerske nagone čovjeka. Ona u čovjeku rasplamsava plamen koji gasi zaleđenost pozitivnog osjećaja prema islamu.
Dobročudnost pomaže islamskom misionaru da vlada svojim nagonima i da svakoj stvari da zasluženo mjesto. Nasuprot tome je hitnja koja rezultira pogriješnim potezima i neuspijehom. Dakako, sve to vodi u jednu zamršenu i bezizlaznu situaciju koja po svojim blesavim rezultatima sliči stanju sporog mrzljivca kojem, zbog njegovih osobina, treba zabraniti bilo kakvu važnu ulogu u društvenom životu. Nema nikakve razlike između ova dva profila ljudi.
Ove dvije, veoma važne osobine i odlike islamskog misonara je izravno pohvalio i Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kada je Ešedždžu Abdulkajsu, radija Allahu anhu, rekao: ”Zaista, kod tebe imaju dvije osobine koje Allah voli: dobročudnost i blagost.”22
Dobročudnost i oštroumnost predstavljaju pravi bedem u spriječavanju požuda i negativnih nagona da, ne daj Bože, da’ija prosudi nepravedno i nepravilno. Naravno, treba uzeti u obzir da pozivani u islam reaguju na neadekvatan način što itekako može isprovocirati srdžbu kod islamskog misionara, ali, to ne smije biti povod brzoj i nepromišljenoj reakciji u želji za dostizanjem opipljivih rezultata! Da’ija ne smije dozvoliti pojavu pukotine u njegovom djelovanju jer to može izazvati kobne posljedice po njegov rad. Uvijek će postojati ljudi koji će na islam odgovarati ekscentrično i provokativno, ali, mudri islamski misionar se ne smije zadovoljiti ljestvicom na koju je stao. Svojom blagošću i oštroumnošću on će naglog i prgavog preokrenuti u čovjeka, koji u najmanju ruku, iako ne prihvata njegov poziv, njegov jezik neće biti okupiran optužbama na račun vjere jer će upoznati pravu prirodu i vrijednost islama kroz ličnost da’ije. Najbolji primjer je slučaj beduina kojeg su ashabi ljutito napali kada se pomokrio unutar džamije Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem.
On ih je odvratio od napada na tog čovjeka riječima: ”Pustite ga i polijte to mjesto kofom vode. Vi ste poslati da ljudima olakšavate a ne da im otežavate.”23
Evo kako je taj beduin reagovao na ovaj krasan Poslanikov gest, rekao je: ”Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu i uništi sve ostale mimo nas!”
Životopis Poslanika, alejhis-selam, predstavlja svjedočanstvo njegove blagosti u situacijama kada je bilo kojem čovjeku nemoguće manifestovati bilo kakav oblik blagosti. Mora se ukazati na činjenicu da je on pred sobom imao dva velika izazova u konfliktu sa predislamskim laicizmom i mnogoboštvom. S jedne strane se nalazilo potpuno neznanje, s druge pak strane je bilo primjetno otsustvo blagosti u tom društvu. Neznanje je pobijeđeno svjetlošću spoznaje Upute. Grubost je poražena I osujećena spriječavanjem nereda i smutnje izazvanih ličnim strastima ljudi.
Praštanje i velikodušnost
Propratna odlika blagosti je spremnost praštanja što jasno označava skroćivanje srdžbe i zauzdavanje ljutnje. To omogućava islamskom misionaru da jasnije i razboritije gleda na stvari i da njegova analiza događaja bude konkretnija i korisnija, kako u njegovu ličnu korist, tako i korist i dobrobit cjelokupne zajednice. Srce ispunjeno velikodušnošću ne može nikada potpasti pod uticaj surovosti jer je praštanje bedem od oholosti i potajne mržnje.
Islamski misionar na ljude gleda pogledom ispunjenim samilošću i blagošću. To će u njemu kreirati spremnost na praštanje kada god je povrijeđena njegova ličnost.
Uzvišeni kaže:
”Ti sa svakim – lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!” (Kur’an, 7/199)
Ako je islamskom misionaru dužnost da sa ljudima lijepo postupa, šta onda reći o odnosu prema njegovoj braći u islamu. Uzvišeni kaže:
”…zato im praštaj i moli (Allaha) da im oprosti i dogovaraj se s njima…” (Kur’an, 3/159)
Kada su munafici potvorili našu majku Aišu, radijAllahu anha, porodica Ebu Bekra, radijAllahu anhu, je bila veoma pogođena tim lažnim klevetama i optužbama. Među onima koji su požurili da optuže Aišu, radijAllahu anha, je bio i bliži rođak Ebu Bekra, radijAllahu anhu, po imenu Mistah ibn Esase. On je bio jedan od skupine muhadžira Mekke. O njegovoj materijalnoj egzistenciji je direktno brinuo sami Ebu Bekr, radijAllahu anhu, koji se nakon nebeske objave o čednosti naše majke Aiše, radijAllahu anha, zakleo da nikada više neće pomagati Mistaha ibn Esaseta. Tada je Uzvišeni Allah objavio:
”Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.” (Kuran, 24/22)
Kada je Ebu Bekr, radijAllahu anhu, čuo ovaj ajet rekao je: ”Itekako želim da mi Allah oprosti!” Nakon toga je ponovo počeo materijalno izdržavati Mistaha ibn Esaseta.
Islamski misionar koji stremi ka tome da srca ljudi prihvate Uputu, ne smije i ne može biti tvrdokorne i okorijele čudi. Osornost i okrutnost koje islam kudi predstavljaju suhoparnost duše i to je u oprećnom odnosu sa pravdom islama. To je zlo kojem nikada nije dosta nepravde i nasilja. To je slijepa strast pokvarenjaka i nasilnika.
Praštanje i velikodušnost islama se najbolje mogu vidjeti u postupku Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem. On je na dan oslobađanja Mekke oprostio neprijateljstvo mnogobožaca i nije im se svetio za njihove postupke. To je uticalo na njih i oni su prigrlili islam. Ovaj način djelovanja mora ostaviti pozitivne tragove na ljude jer niko nije imun na dobročinstvo koje mu se čini.
”…zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Kur’an, 41/34)
Koliko li je samo puta dobročudni i velikodušni islamski misionar bio rado prihvaćen kod ljudi. Oni bezrezervno prihvataju njegove savjete i sugestije jer su svjesni da iz njega izbija samo želja za harmonijom života koju im on iskreno želi dostavljajući im poruku islama. On je taj koji prelazi preko njihovih mahana i pokriva njihove nedostatke.
Na veliku žalost, puno je islamskih aktivista kojima nedostaju ove krasne odlike. U nedostatku ovih osobina oni znaju brzo planuti i ljutito napasti ljude. Kao rezultat njihovog neuspjeha ljude proglašavaju pokvarenjacima, smutljivcima i inovatorima.
Šejtan ih je toliko ophrvao i oni zaista duboko vjeruju da su jedini branitelji istine!
Postavljaju čudno pitanje: Gdje je ljubomorno očuvanje islama?! Na ovaj način gube odlike blagosti, velikodušnosti, dobroćudnosti, praštanja i samilosti. Pitamo se: kako je moguće da takvi ljudi smatraju sebe islamskim misionarima?!
Napomena:
Međutim, praštanju nema mjesta kada je islamski misionar izložen javnom i namjernom ponižavanju. Poslanik, alejhis-selam, nikada nije dozvolio da neko od ljudi vrijeđa svetinje islama a da za to ne bude kažnjen. Ka’b ibn Ešref je bio medinski jevrej koji je najviše od svih mrzio islam i muslimane. On je Allahovog Poslanika, alejhis-selam, uznemiravao i lažno se izdavao za muslimana sve do sukoba… Kada se Ka’b ibn Ešref uvjerio u istinitost o pobjedi Resulullaha, alejhis-selam, i muslimana (na Bedru), odluči Allahov neprijatelj da napadne Poslanika, alejhis-selam. On se poče služiti svojim pjesničkim darom i poče u svojim pjesmama hvaliti Kurejšije I bodriti ih protiv muslimana… Poče u svojim đavolskim stihovima blatiti muslimanke – žene ashaba i svojim jezikom im nanositi najveću bol i patnju… Kada je Resulullah, alejhis-selam, upitao: ”Ko će se obračunati sa Ka’bom? On uznemirava Allaha i Njegovog Poslanika”, ustao je Muhammed ibn Meslema i rekao: ”Ja, Allahov Poslaniče! Hoćeš li da ga ubijem?” ”Da”, odgovori Poslanik, alejhis-selam… Kada stigoše na Beki El-Garkad, zaučiše tekbire. Tekbiri dospiješe do Resulullaha, alejhisselam, i on znade da je Ka’b ubijen i da se odabrana grupa vraća. Kada dođoše do njega on reče: ”Radosna vam lica bila.” Odgovoriše: ”I tvoje, o Allahov Poslaniče!”
Oni bacise pred njega glavu zlotvora, a Resulullah, alejhis-selam, se zahvali Allahu, dželle šanuhu, na pomoći. Svojom blagoslovljenom rukom potra Harisove rane i on ozdravi… Kada jevreji saznaše za stradanje njihovog silnika Ka’b ibn Ešrefa, obuze ih strah i uvuće se u njih bojazan od novih stradanja. Shvatiše da Resulullah, alejhisselam, ne upotrebljava snagu i silu prema onima koji poštuju zadanu riječ i potpisane ugovore, a da nema spasa onima koji to rade, koji stvaraju smutnju i siju mržnju.24
14 Bilježi Muslim
15 Bilježi Buharija
16 U okrilju Kur’ana tom 3 str.39-40 FIN-Sarajevo
17 Misli se na slučaj kada su munafici potvorili našu majku Aišu, radijAllahu anha, da je učinila hrđavo djelo preljube, ne daj Bože!
18 Ovo su pozajmljene misli velikog uma islama Sejjida Kutuba, Allah mu se smilovao. Mislim da je ovim riječima ukazao na srž islamskog poziva i to kakav treba biti profil uspješnog islamskog misionara. On je tako krasno izrazio ono što svi mi čitamo u Kur’anu i sunnetu, ali, malo je nas koji to zaista doživljavaju u praksi. Mislim da je ova misao upravo ono oko čega govori ova knjiga. Kamo
sreće kada bi se svi mi iskreno prihvatili ovog savjeta našeg brata Sejjida, rahimehullah.
19 Bilježi Buharija
20 Bilježi Buharija
21 Zapečaćeni džennetski napitak str.239 Prijevod: Subhija Hadžimejlić-Skenderović
Iz knjige: “A ti na put Gospodara svoga pozivaj mudro i pravedno”
Autor: Husein ebu Idris
Knjiga dostupna u download zoni