Ummet se slaže oko toga da su vjerovjesnici zaštićeni od činjenja velikih grijeha zbog toga što bi to narušavalo suštinu razloga njihove poslaničke odabranosti i zato što im je Allah, subhanehu ve te’ala, povjerio da ponesu Njegove objave ljudima. Morali su biti živi primjeri svojim narodima. Bili su obavezni da upozore ljude da se klone kufra, griješenja i nepokornosti Allahu. Da se kojim slučajem kod njih pojavilo nešto od ovih stvari u javnom životu, neprijatelji bi to iskoristili i potvorili bi ih, tj. potvorili bi njihov šerijat što bi bilo suprotno od Allahove mudrosti. Od Njegove milosti je bilo to što ih je sačuvao od ovih nedostataka. Obavezao ih je da zabranjuju takve postupke te da pojasne loše posljedice i završetak onoga ko ih čini. Također, učinio ih je primjerom u asketizmu i redukovanom osvrtu na ovosvjetske prohtjeve koji bi ih odvratili od ahireta.
Što se tiče malih grijeha, moglo se desiti da neko od njih nehotice učini nešto od toga onda kada bi pokušavao doći do nekog razboritog rješenja. Međutim, nisu odobravali te grješke niti bi ustrajavali na njima. Takve grješke ne bi mogle oskrnaviti i uticati na njihovu pravednost niti bi se kosile sa vrijednostima njihovog poslanstva. To je bio samo znak da su oni ljudska bića i da niko od njih nije dospio na stupanj poznavanja nevidljivog niti da se nekom od njih može pripisati svojstvo božanstvenosti. Neki mufessiri i drugi učenjaci su spomenuli pojedine slučajeve toga.
Allah, subhanehu ve te’ala,kaže:
” I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole u želji za licem Njegovim” ( Prijevod značenja, El-En ‘am, 52 )
ili kada Gospodar kaže:
“I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv Nas nešto drugo iznio, i tada bi te oni smatrali prijateljem. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio ” (Prijevod značenja, El-Isra’, 73- 74 )
Postoje i drugi ajeti koji navode ovakve slučajeve u kojima je Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, posegnuo za traženjem općekorisnih rješenja, ali Allah je znao da se ono neće moći ostvariti. Što se tiče nepokornosti i grijeha, Allah ga je zaštitio da ih ne počini i nije mu odobrio nijedan od njih zbog toga što se to suprotstavlja Objavi i poslanstvu. Takvo što bi bilo u suštoj suprotnosti sa svim njegovim upozorenjima koja se navode o zabrani činjenja kufra, nepokornosti i velikih grijeha. Što se tiče dostavljanja poslanice ummetu, onoga što mu je povjereno, svi islamski učenjaci, koji se iscrpno bave studijskom valorizacijom, navode jednoglasno mišljenje čitavog ummeta da su Muhammed , sallalahu alejhi ve sellem ., i svi ostali vjerovjesnici bili zaštićeni i potpomognuti u onome što dostavljaju od Allaha – objave i šerijat . Štaviše, Allah, subhanehu ve te’ala, zaštitio je Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, mnogo prije poslanstva od svih primjesa širka i griješenja.
Od njega, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, prenosi se da je rekao: “Nisam ništa naumio da ućinim od onoga što su pagani činili… niti sam naumio da počinim nekada neki grijeh dok me Allah nije počastio Svojom Objavom.”
Ovu predaju bilježi Kadi el-Ijjad u djelu Eš-šifa ( Pogledati knjigu Eš-šifa ‘, 1/100 ) i drugi. Ibn-Ishak u Siri kaže: “Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, ostario je pod Allahovim nadzorom, Njegovom brigom i zaštitom od svih pošasti paganstva. Kada ga je htio počastiti i povjeriti mu Svoju poslanicu, Muhammed,sallAllahu alejhi ve sellem ., bio je pripadnik svoga naroda. Još tada je slovio kao najbolji čovjek među njima po ljudskosti i moralnim vrlinama, zatim kao plemenita osoba koja se najljepše ophodi prema svojim komšijama, koji je imao veličanstveno zadivljujući karakter i koji je bio najpovjerljiviji i najudaljeniji od svih negativnih poriva. Čak je i njegov nadimak u narodu glasio El-Emin -Povjerljivi, jer mu je Uzvišeni Allah još za vrijeme njegove rane mladosti i predislamskog života podario da se svojim ugledom ističe kao takav!” (Iz Sire sa Ravdul-enf, 2/219 )
Izvor: Kelime i Šehadet (str : 43-46 )
Autor: Abdullah b. Džibrin, rahimehullah