„Ljudi od znanja bi u svojim knjigama uključivali slabe i izmišljene hadise kako bi učinili svoje lance – i uvjete svojih lanaca – poznatim, a ne što ovise o njima ili u njih vjeruju. Knjige Muheddisa su ispunjene sa ovakvim predajama, tako da neke od njih spominju neispravnosti u hadisu, razjašnjavajući njegov status kao slabog, ako je slab …
ili izmišljenog, ako je izmišljen, dok bi neki od njih razjašnjavali uvjete prenosilaca datog hadisa, jednostavno pružajuci isnad (lanac), i smatrali bi da su ispunili svoju obavezu pojednostavljujući to pružanjem isnada, kako je činio i al-Hafiz Abu Nu’aym*, kao i Abu al-Qasim Ibn ‘Asakir**, i drugi.
Dakle, pominjanje prenosilaca, i ćutanje o njima, ne znači nužno da dati učenjak smatra hadis (da je) sahih (autentičan), hasan (dobar), ili da’if (slab). De facto može bit’ da ga smatra čak mawdu’ (izmišljenim)! U svakom slučaju, njegova ćutnja u vezi hadisa se ne uzima kao njegovo viđenje dozvoljenosti da se djeljuje po njemu.“
(‘Taysir al-‘Aziz al-Hamid fi Sharh Kitab at-Tawhid’; str. 126)
* Abu Nu’aym al-Asfahani, autor ‘Hilyat al-Awliya”
** Ibn ‘Asakir, autor ‘Tarikh Dimashq’
Iskandrani