Post je obavezan svakom punoljetnom, prisebnom, koji nije putnik, muslimanu koji je u stanju da posti, i nema nikakvih smetnji kao hajz (menstruacija), nifas (postporođajno krvarenje) i slično što bi ih spriječilo da poste.
Za osobu se smatra da je punoljetna ako ispuni jednu od sljedeće tri stvari: izlazak sperme, bilo u snu ili ne; rast dlaka oko spolnog organa; punjenje 15 god. U slučaju sa ženama, kod njih su četiri uslova: mens, što znači da će one postiti ako su imale mens pa čak i ako su mlađe od 10 god.
Djecu treba učiti da poste od sedme godine, ako su u mogućnosti, a ima uleme koja kaže da ih treba i udariti, ako dostignu 10 godina a ne poste, baš kao što je slučaj sa namazom. (El-Mughni , 3/90). Dijete ima nagradu za post, kao i njegovi roditelji koji su ga tako odgojili i uputili ga. El-Rubay’ bint Mu’awwidh kaže, govoreći o ramazanu kad je bio propisan: Učili smo djecu da poste, pa smo im pravili lutke od vune. Kad bi neko od njih zaplakalo od gladi, dali bi mu lutku da se igra, dok ne bude vrijeme magreba. (El-Buhari, Fath, br. 1960). Ima ljudi koji misle da nije važno učiti dijecu postu, a u stvari djeci to može biti interesanto, i oni su u stanju da poste, dok su u stvari problem roditelji koji ga odgovaraju iz svoje”nježnosti” prema njemu. Oni ne shvataju da je prava nježnost u učenju djeteta da posti. Kaže Allah (u prijevodu značenja):
‘’O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će meleki strogi i snažni se brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršavati.’’ (66;6)
Posebno treba paziti da curice, koje su upravo postigle punoljetne, jer može se desiti da one zbog stida poste u vrijeme mensa, a poslije ne poste propuštene dane.
Ako kafir postane musliman, ili djete postane punoljetno, ili lud dođe sebi, u toku dana, oni će odustati od hrane i pića do kraja tog dana, jer su oni sad među onima kojima je post obavezan, ali ne trebaju da napaštaju protekle dane.
Nenormalan nije odgovoran za svoja djela, ali ako je osoba naizmjenično normalna i nenormalna, mora postiti u ono vrijeme u kojem je razuman. Ako postane nerazuman u toku dana, ovo mu ne poništava post, baš kao što je slučaj sa onim koji se onesvjesti zbog bolesti ili nečega drugog, jer mu je nijet bio da posti dok je bio normalan. (Majaalis Shahr Ramazaan od Ibn Usejmina str. 28). Slično pravilo važi i za epileptičare.
Ako neko umre u ramazanu, nema nikakvog “otplačivanja duga” za nju ili njega radi preostalih dana ramazana. Ako neko ne zna da je postiti ramazan fard ili da je haram jesti u vrijeme posta, ili da je haram imati seksualne odnose u toku dana, onda prema većini uleme, taj izgovor je prihvatljiv, kao što je slučaj sa ljudima koji su istom prešli na Islam, ili muslimani koji žive u Dar ul Harb (nevjerničke zemlje), ili muslimanima koji su odrasli među kafirima. Ali osoba koja je odrasla među muslimanima, i imala priliku da pita, nema izgovora.
Putnici
Putniku je dozvoljeno da prekine svoj post, ali trebaju se ispuniti određeni uslovi. Njegovo putovanje treba da je dugo, ili ispunjava dužinu koja se smatra putovanjem (po ovom pitanju je poznato da ulema ima različite poglede), da izađe izvan naseljenog mjesta. Većina uleme smatra da ne treba da prekida post, sve dok ne napust gradske granice, oni smatraju da putovanje nije zapravo počelo, sve dok se ne napuste granice grada, i da je on još uvjek prisutan u svome gradu. Allah kaže (u prijevodu značenja): ’‘Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili na putu zadesi, neka isti broj dana naposti…’’ (2;185).
On se ne računa kao putnik sve dok ne napusti svoj grad, dok god je u njemu, on nije putnik, pa mu nije dozvoljeno skraćivanje namaza. Njegovo putovanje također ne smije biti sa nijetom da čini nešto haram, prema većini uleme, niti sa nijetom da izbjegne post.
Putniku je dozvoljeno prekinuti post, prema idžmau, bez obzira da li je u stanju da posti ili ne, bilo da mu je teško ili ne. Čak i ako mu je put lagan, i ima ko će ga služiti na putu, ipak mu je dozvoljeno da prekida post i skraćuje namaze. (Medžmu‘ el-Fetawa, 25/210).
Ko god je odlučio da putuje u ramazanu, ne bi trebao da ima nijet prekidanja posta, sve dok stvarno ne odputuje, jer uvijek se može desiti nešto što ga na primjer spriječi da odputuje. (Tafsir El-Qurtubi, 2/278).
Putnik ne bi trebao da prekida svoj post, sve dok ne prođe naseljene kuće svoga mjesta, već tek nakon što njih prođe, dozvoljeno mu je prekinuti post. Isto tako, ako leti avionom, nakon što avion uzleti i izađe izvan granica grada, dozvoljeno mu je prekinuti post. Ako je aerodrom izvan grada, on može prekinuti svoj post na njemu, ali ako je aerodrom u sklopu grada, ne bi trebalo da prekida post na njemu.
Ako sunce zađe, i putnik se omrsi na zemlji, a zatim leti sa avionom, pa ponovo vidi sunce, ne treba da prekida sa jelom, jer je on već ispostio svoj dan, a čin ibadeta koji je završen, ne može se povratiti.
Ako avion poleti prije nego sunce zađe, a on želi da isposti svoj dan na putu, nek ne prekida post dok god ne vidi da je sunce zašlo, a on se nalazi bilo gdje u zraku. Nije dozvoljeno pilotu da spusti avion na visinu sa koje se ne vidi sunce, samo da bi ljudi prekinuli post, jer je to varanje, ali ako on spusti avion na određenu visinu gdje se sunce ne vidi iz nekog drugog razloga, onda se post može prekinuti. (Ibn Baaz, usmeno).
Ko putuje u neko mjesto i nijet mu je ostati tamo više od četiri dana, mora postiti, prema većini uleme. Pa ako neko putuje da bi studirao na primjer izvan svoje zemlje, nekoliko mjeseci ili godina, onda prema većini uleme, uključujuči sva četiri imama, on se računa kao mještanin, i mora klanjati i postiti svoje dane.
Ako putnik prolazi kroz neki grad, a ne svoj u kojem je mještanin, ne mora postiti, osim ako tu ne namjerava ostati duže od četiri dana, jer u tom slučaju mora postiti, jer se tada na njega primjenjuju obaveze mještanina. (Fataawa el-Da’wah Ibn Baaz 977).
Ko god počne postiti dok se računa kao mještanin, a zatim počne sa putovanjem u toku dana, dozvoljeno mu je prekinuti post, jer Allah dozvoljava putovanje uopšteno kao legitiman razlog za prekid posta: ’’Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili na putu zadesi, neka isti broj dana naposti…’’ (Prijevod značenja, 2;185).
Osobi koja običava putovati se dozvoljava da ne posti ako ima kuću u koju se vraća, kao kurir koji služi muslimanima, ali i taxisti, piloti, čak i ako je njihovo putovanje dnevno, ali su dužni napostiti poslije te dane. Isto važi i za mornare, koji imaju kuću na kopnu, ali ako mornar ima svu porodicu i sve što mu treba sa sobom na brodu, i stalno je na putu, onda mu nije dozvoljeno da prekida post niti da skraćuje namaze.
Što se tiče nomada beduina koji putuju iz ljetnih domova u zimske, dozvoljava im se prekid posta i skraćenje namaza, ali kad se već smjeste u jednu od tih kuća, nek ne prekidaju post niti ne skraćuju namaze, čak i ako slijede svoja stada. (Majmoo’ Fataawa Ibn Taymiyah , 25/213).
Ako putnik stigne u toku dana, tu postoji razlika među ulemom da li će prekinuti sa jelom ili ne. (Majmoo’ al-Fataawa, 25/212). Ali da bi bio na sigurnijoj strani, bolje mu je da prestane jesti i piti, zbog poštovanja mjeseca, ali on mora napostiti taj dan kasnije, svejedno bilo da je prestao jesti ili ne nakon stizanja u to mjesto.
Ako putnik započne ramazan u jednom mjestu, a zatim putuje u mjeto gdje su ljudi zapostili dan prije ili kasnije, onda nek slijedi ljude u tom gradu, pa nek završi ramazan kad i oni, čak i ako to znači da mora da posti duže od 30 dana, jer kaže Resul, sallAllahu alejhi we sellem: ”Postite kad svi poste, a prekidajte post kad svi prekidaju.” Ako to znači da će njegov post biti kraći od 29 dana, on mora da ih namiri nakon Eida (bajrama), jer hidžretski mjesec ne može biti manji od 29 dana.(Fataawa al-Shaykh ‘Abd al-‘Azeez ibn Baaz: Fataawa al-Siyaam, Daar al- Watan, pp. 15-16).
Bolest
U slučaju bilo koje bolesti u kojoj se osoba ne osjeća dobro, dozvoljeno je da se ne posti. Dokaz za to je ajet:
‘’Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili na putu zadesi, neka isti broj dana naposti…’’ (Prijevod značenja, 2;185).
Ali ukoliko se radi o manjoj bolesti, kao manja glavobolja ili prehlada, onda to nije razlog za prekid posta. Ukoliko postoji medicinski dokaz, ili ako osoba zna iz svog iskustva ili ako je siguran da će mu post pogoršati bolest ili odužiti ozdravljenje, dozvoljeno mu je prekinuti post, i čak mu je mekruh da posti.
Ako je osoba teško bolesna, ne mora da čini nijet posta u toku noći za sljedeći dan, čak i ako ima izgleda za oporavljanje u toku jutra jer ono što se računa je trenutno stanje.
Ako će mu post izazvati nesvijest, nek prekine i nek naposti kasnije (El-Fataawa, 25/217).
Ako se osoba onesvijesti u toku dana, pa dođe sebi prije magreba ili poslije, njegov post je važeći, ukoliko je bio zapostio u jutro, a ako je u nesvjesnom stanju od fedžra do magreba, onda prema stavu većine uleme post mu je nevažeći. Prema većini uleme, dužnost je onome ko se onesvjesti da nastavi svoj post, bez obzira koliko bio u nesvjesti. (El-Mughni ma’a El-Sharh El-Kabeer, 1/412, 3/32; El-Mawsoo’ah el-Fiqhiyyah el-Kuwaytiyyah, 5/268). Ima uleme koja je dala fetve u vezi onoga koji se onesvjesti ili uzme tablete za spavanje ili primi anesteziju iz opravdanog razloga, pa ostane u nesvjesnom stanju tri dana ili manje od toga, da on mora napostiti te dane kasnije, jer se računa kao onaj koji spava, ali ako ostane u takvom stanju duže od tri dana, onda ih ne mora napostiti jer se računa kao bezuman. (Ibn Baaz, usmena fetva).
Ako čovjek osjeća nenormalnu glad ili žeđ, pa se poboji da ne umre ili ne naškodi tjelu na neki način, i ima razloga da vjeruje u to, on može prekinuti svoj post i napostiti ga kasnije, jer je spašavanje života obaveza. Ali nije dozvoljeno prekidati post zbog podnošljivih poteškoća, niti zbog umora, niti od straha od neke umišljene bolesti.
Ljudi koji rade teže fizičke poslove, nije im dozvoljeno da prekidaju post, i moraju da učine nijet noću da žele da poste idući dan.
Ako ne mogu prestati raditi, a boje se da će im naškoditi, ili ako budu izloženi ekstremnim prilikama koje čine da moraju prekinuti post, onda nek jedu samo onoliko koliko im je dovoljno da podnesu teškoće, a zatim nek prekinu sa jelom do magreba, a kasnije nek naposte taj dan. Oni koji rade teške poslove kao topionice i slično, nek pokušaju u toku ramazana da rade noćne smjene, ili na bilo koji dozvoljen način izbjegnu rad u toku dana, pa čak i ako moraju da uzmu neplaćen odmor, a ako ni to nije moguće nek pokušaju naći neki posao gdje mogu upotpunjavati svoju vjeru:
‘’…a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbiće ga odakle se i ne nada, onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.’’ (Prijevod značenja, 65;2-3).
Studentski ispiti nisu izgovor prekidanja posta, i nije dozvoljeno slušati roditelje koji ti naređuju da prekineš post zbog ispita, jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju. (Fataawa al-Lajnah al- Daa’imah, 10/241).
Bolestan koji se nada ozdravljenju nek sačeka dok ne bude bolje, pa onda nek naposti propuštene dane, i nije mu dozvoljeno da samo hrani siromašne.
Onaj koji boluje od hroničnih bolesti, i nema izgleda za ozdravljenje, i stariji koji nisu u stanju da poste, nek hrane siromašne sa pola saa osnovne hrane te zemlje za svaki propušteni dan. Pola saa je otprilike jednako jednom i po kilogramu riže. Dozvoljeno mu je da dadne sve odjednom, u jednom, zadnjem danu posta, ili svaki dan. On mora da daje u hrani a ne parama, jer ajet tako naređuje. (Fataawa al-Lajnah al-Daa’imah, 10/198). Ali može dati pare pouzdanoj osobi ili humanitarnoj organizaciji da kupe hranu i podjele ih siromašnim na njegovo ime.
Ako bolestan ne posti ramazan, u čekanju na oporavak da bi napostio propuštene dane, a zatim se otkrije da je to hronična bolest, onda je dužan hraniti siromašnog za svaki dan za koji nije postio. (Ibn Usejmin).
Ako neko čeka da se oporavi od bolesti, i nada se da će biti bolje, pa u tome umre, nema nikakvog “duga” koji treba da se isplati.
Ako se nečija bolest smatra hroničnom, pa on ne posti nego hrani siromašne, a zatim se otkrije da postoji lijek toj bolesti, koji on počne da koristi pa mu postane bolje, onda ne treba da napašta propuštene dane, jer je on uradio ono što mu je bila obaveza u toj situaciji. (Fataawa al-Lajnah al-Daa’imah, 10/195).
Ako je neko bolestan, pa se oporavi, pa bude u mogučnosti da naposti propuštene dane, a to ne uradi prije svoje smrti, onda se trebaju uzeti pare iz njegove ostavštine i nahraniti siromašni za svaki dan koji nije postio.
Ako neko od njegovih rođaka želi da posti radi takvog umrlog, i to je u redu jer se prenosi u oba Sahiha da je Resul, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: ”Ko umre a ostalo mu je nenapoštenih dana, pa nek neko od njegovih posti za umrlog.” (Fataawa al-Lajnah al-Daa’imah, volume on Da’wah, 806).
Stariji
Vrlo stare osobe koje nemaju snage da poste, i koje su sve slabije svaki dan kako im se smrt bliži, nisu dužni da poste, i to im je dozvoljeno dokle god im je post poteškoća. Ibn Abbas bi običavao reći u vezi ajeta:
’Onima koji ga jedva podnose, otkup je da jednog siromaha nahrane’.(Prijevod značenja, 2;184). Kaže: ’Ovaj ajet nije dokinut i odnosi se na starca i staricu koji ne mogu postiti, pa nek takvi hrane siromaha za svaki dan’. (El-Buhari, Kitaab al-Tafsir, Baab Ayaaman Ma’doodaat).
Oni koji su postali senilni, zaboravni, ne trebaju ni postiti niti činiti šta u vezi toga, niti im je porodica dužna činiti šta u vezi njih, jer oni se ne računaju više kao odgovorni.
Ako su čistog uma ponekad, a ponekad ne, nek poste kad su u redu, a nek ne poste kad neznaju za sebe. (Majaalis Shahr Ramadaan by Ibn ‘Uthyameen, p. 28).
Oni koji se bore protiv neprijatelja ili su opkoljeni, ukoliko bi ih post oslabio da se bore, dozvoljava im se prekid posta, pa čak i ako nisu putnici. Jednom je Resul, sallAllahu alejhi we sellem, rekao ashabima prije borbe: ’Sutra ćete sresti neprijatelja, pa ako ne postite bićete jači, zato nemojte postiti’. (Muslim, 1120, ‘Abd al-Baaqi edn). Slično mišljenje ima i Ibn Tejmije. Ulema Damaska je dala sličnu fetvu kad je grad bio pod opsadom Tatara.
Ukoliko postoji očit razlog da neko ne posti, kao na primjer bolest, nema mu grijeha ako jede i pije javno, ali ako je uzrok skriven, kao mens, onda je bolje da jede i pije skriven od ostalih, da bi se izbjegle nepotrebne zamjerke.
Autor : Šejh Muhammed Salih el – Munedždžid
Iz knjige : Kratki sažetak o postu
Priprema i obrada: https://www.stazomislama.com/