„Dužnost je vjerovati u ono što je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, obavijestio od svoga Gospodara, svejedno spoznali mi značenje toga ili ne, jer Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, isključivo govori istinu, i potvrđen je kao onaj koji samo istinu govori. Dužnost nam je vjerovati u sve ono što se navodi u Kur’anu i sunnetu, pa makar ne shvatali njegovo značenje.“
Postoji više izvora iz kojih se uzimaju uvjerenja (akida), kao što su fitra (prirodna urođenost), razum, objava, kešf (otkrovenje), i slični izvori koji su potvrđeni od strane nekih frakcija, dok ih druge odbacuju. Neki od ovih izvora su argumenti, a neki u osnovi ne mogu biti argumenti. Zbog toga sljedbenici sunneta i džemata uzimaju samo ono čija je argmentovanost potvrđena, čiji su dokazi jasni, kao što su Knjiga i vjerodostojni sunnet, a i koncenzus učenjaka uokviren posebnim uslovima.
Ponekada se kao pomoćno sredstvo koristi dokaz razuma, ali ne i za potvrdu vjerovanja (akide) koja ne postoji u predajama, već za potvrdu onoga što je vjerodostojno preneseno.
U ovim okvirima nalazimo da se Ehlis-sunnet vel- džemat pridržava stvari koje pojašnjavaju njihov put za prihvatanje i potvrdu uvjerenja, a evo i najisticajnijih:
Prvo: povrat na tri izvora oko kojih postoji saglasnost, a to su Kur’an, sunnet i koncenzus (idžma) uokviren posebnim parametrima. Ovim se izvorima daje prednost u odnosu na druge. Dvije objave, Kur’an i sunnet, u sebi sadrže svo dobro. Oni ispunjavaju sve ono za čime je u pottrebi onaj koji je ostvario svoje vjerovanje putem njih, idući putem Upute i ispravnosti. Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):
„Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.” (En-Nahl, 89)
U hadisu se kaže: „Ostavljam vas na sasvim jasnom putu, noć i dan su na njemu isti.“ (Ebu Davud, 4607; Tirmizi, 2676)
Selman El-Farisi, radijAllahu anhu, je potvrdio ono što mu je jedan židov rekao: „Vaš Vjerovjesnik vas je podučio svemu, pa čak i obavljanju velike nužde!?“ Selman je odgovorio: „Svakako. Zabranio nam je da se okrećemo prema Kibli kada vršimo veliku ili malu nuždu.“
(Muslim, 262; Ebu Davud, 7; Et-Tirmizi, 16)
Stoga, da li je pojmljivo da Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, pojasni kako se obavlja nužda, a ostavi naše razume da lutaju u onome što se može spoznati isključivo putem Objave, da bi, na poslijetku, znanje o tome bilo ovisno o našem ograničenom shvatanju?
Nikako! Već, upravo suprotno. Rekao nam je:
„Najbolji govor je Allahova Knjiga, a nabolja uputa je Muhammedova uputa. Najgore su izumljene stvari, a svaka novotarija je zabluda.“
(Muslim, 867; En-Nesai, 3/188; Ed-Darimi, 212)
Ko ostavi najbolji govor i uputu, i prihvati druge, zalutao je i zastranio.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: „Dužnost je vjerovati u ono što je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, obavijestio od svoga Gospodara, svejedno spoznali mi značenje toga ili ne, jer Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, isključivo govori istinu, i potvrđen je kao onaj koji samo istinu govori. Dužnost nam je vjerovati u sve ono što se navodi u Kur’anu i sunnetu, pa makar ne shvatali njegovo značenje.“
(Er-Risaletu tedmurijje; Medžmu’ul-fetava, 3/41)
Zato je dužnost svakom muslimanu da se pridržava Kur’ana i sunneta, i da u njima traži presudu za sva pitannja vjere. Na njihovoj presudi treba zastajati i ne prelaziti na tuđe presude.
Zato se naširoko prenose predaje od ispravnih prethhodnika (selefu salih) o ovoj tematici. Oni mnogo oporučuju pridržavanje za sunnet, nakon što je ummet saznao za one koji su se od sunneta udaljili zamijenivši ga racionalističčkim analogijama i zabludama.
Ispravni prethodnici su posebno naglašavali pridržavanje za sunnet u svojim oporukama, jer su u ummetu bili poznati oni koji su se od njega udaljili i zanijekali njegovu argumentaciju, za razliku od Allahove Knjige oko čije presude i argumentacije se niko nije suprotstavljao iz reda onih čije se suprotstavljanje uzima u obzir.
Prema tome, nema opravdanja onaj ko se suprotstavvlja kada se nešto vjerodostojno prenese od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem. Stoga su ispravni prethodnici (selefu salih) žestoko kritikovali one koji su davali prednost svome mišljenju nad predajama, ili tragali za pravilom kada postoji već propis u izvorima islama.
Evo primjera imama Šafiije, koji je upitan za određeno šerijatsko pitanje, pa je odgovorio: „Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je presudio tako i tako.“
Čovjek mu reće: „A šta ti o tome kažeš?“
Šafija mu odgovori: „SubhanAllah! Zar vidiš da sam u crkvi? Zar vidiš da sam u sinagogi? Zar na mom struku vidiš monaški pojas? Ja ti kažem: ‘Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je presudio tako’, a ti me onda pitaš: ‘A šta ti kažeš?’.“ (sahih, Ebu Neim u El-Hilji, 9/106)
Ibn Hazm spominje da je Ishak ibn Rahevejh rekao: „Do koga dođe predaja od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, čiju vjerodostojnost potvrđuje, a zatim je odbaci (a nije u opasnosti njegov život), postao je nevjernik.“
(sahih, El-Ihkam, 1/97)
Ebu el-Kasim el-Asfahani kaže: „Mi nemamo drugog puta do slijeđenja i predanosti sunnetu Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Niko nema opravdanja za namjerno ostavljanje sunneta i prihvatanje nečega drugog, jer ničije mišljenje nije ispravno kada se potvrdi govor Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kao vjerodostojan.“ (El-Hudždetu fi bejanil-mehadždže, 2/398)
Uz Kur’an i sunnet, sljedbenici sunneta i džemata, prihvataju idžma’ – saglasnost učenjaka, smatrajući ga trećim izvorom islamskog Šerijata oko čije argumentacije postoji saglasnost.
U terminologiji metodologičara Islamskog prava (usul), idžma’ označava – saglasnost mudžtehida iz ummmeta Muhammeda, sallaAllahu alejhi we sellem, poslije njegove smrti u jednom vremenu oko određenog šerijatskog propisa.
Koncenzus mora imati šerijatsko uporište u tekstu ili analogiji da bi postao argument i popeo se, sa svojim proppisom, na stepen kategoričnosti i potpunog uvjerenja.
(El-Vedžizu fi usuli fikh, dr. Vehbe Ez-Zuhajli)
Na argumentaciju koncenzusa ukazuju Knjiga i sunnet. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
–
„Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pusstićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, – a užasno je on boravište!” (En-Nisa, 115)
U poznatom (mešhur) hadisu prenosi se da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: „Moj Ummet se neće usaglasiti na zabludi.“ 1
(Tirmizi, 2225; Ebu Davud, 4253; Ahmed, 5/145; Ibn Madže, 3950)
1 Hadis je ispravan. Prenose ga od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, mnogi ashabi, a od njih su: Abdullah ibn Omer, Ebu Malik el-Eš’ari, Ebu Zerr el-Gifari, Ebu Basra el-Gifari, Enes ibn Malik, Aiša, El-Hasen el-Basri kao mursel, sa približno istim terminima i lancima o kojim neizbježno ima govora. Međutim, jedni druge ojačavaju. Od Ibn Mes’uda el-Ensarija el-Bedrija prennosi se kao mevkuh-sahih. Spomenut ćemo neke od njih.
Hadis Abdullaha ibn Omera, a glasi: „Allah neće ujediniti moj ummet na zabludi.“ U drugoj verziji glasi: „Allah neće moj ummet, ili je rekao ovaj ummet, nikada ujediniti na zabludi. Allahova ruka je nad džematom (zajednicom), a ko se izdvoji, izdvojio se ka Vatri.“
(Tirmizi 2255; Ibn Ebi Asim, Es-Sunnet, 80; Taberani, El-Evsat, 7249; Hakim, El-Mustedrek, 1/115-116; Ebu Neim, El-Hilji, 3/37; El-Lallikai, Šerh usulil-i’atikad, 154; El-Hatib, El-fekih vel-mutefekkih, 1/161; Bejheki, El-esma ves-sifat, 701; Ed-Dani u Es-sunenul-varide fil…., 368)
Hadis Ibn Abbasa: „Allah moj ummet neće nikada objediniti na zabludi. Allahova ruka je nad džematom (zajednicom).“
(Et-Tirmizi, 2166; El-Hakim, El-Mustedrek, 1/116. El-Bejheki, El- esmau ves-sifat, 702.)
Hadis Ebu Mes’uda el-Bedrija koji je mevkuf, a glasi: „Strpite se sve dok se dobročinitelj ne odmori i dok ne bude odmora od grješnika. Pridržavajte se džemata, jer Allah Uzvišeni neće objediniti Muhammedov ummet na zabludi.“
(Ibn Ebi Šejbe, El-Musannef, 7/517; Ishak ibn Rahivejh, Musneddu, Et-Taberani, El-Kebir, 17/329; Ibn Ebi Asim, Sunnet, 85; El-Lalikai, Šerhu usulil-i’atikad, 162; El-Hatib, El-Muveddah, 1/392; El-Bejheki, Eš- Šuabu, 7/67; El-Hejsemi, El-Medžmeu 5/219;
El-Hakim u Mustedreku, 4/506, kaže: „Ovo je ispravan hadis prema Muslimovim uslovima, ali ga nisu naveli.“
Ibn ebi Šejbe u El-Musannefu, 7/517: „Ovaj sened je ispravan, ali je mevkuf. Prenosioci su povjerljivi prema Muslimovim uslovima.“
Ibn Hadžer u Telhisul-habir, 3/162, kaže: „Ovom hadisu u prilog ide i Muavijin hadis sa potpunim lancem prenosilaca:
„Neprestano će iz moga ummeta biti skupina koja će izvršavati Allahovu naredbu. Neće im nauditi onaj ko ih napusti ni onaj ko im se suprotstavi, sve dok ne dođe Allahova odredba.“
Prenose ga Buharija i Muslim. Ovim hadisom se argumentira na sljedeći način: ‘Sa postojanjem ove skupine koja izvršava istinu do Sudnjega dana, neće se desiti ujedinjenje na zabludi.’)
_________________________________________
Kao što je idžma argument u drugorazrednim pitanjima Šerijata, isto tako je argument u temeljnim postavkama vjere (vjerovanju – akida), jer nema opravdanja za idžtihad ili istraživanje u onome oko čega su se usaglasili ispravni prethodnici ovoga ummeta u prve tri odlikovane generacije, svjedno odnosilo se na tematiku potvrde Allahhovih svojstava ili nešto drugo.
Sa ovim dolazimo do kraja teme o kojoj govorimo, a ona je: ‘Utemeljenje i potvrda tri usaglašena izvora kod Ehlis-sunneta vel-džemata u pitanjima temeljnih postavki vjere.’
Drugo: davanje prednosti predajama nad razumom kada se ne mogu usaglasiti, uz potvrdu da se jasni razum nikako ne može suprotstaviti ispravno prenešenoj predaji.
Kada se ljudi spore oko nečega, i onda se uoči da se ispravnim tekstovima suprotstavljaju neispravne sumnje, tada razum zasigurno saznaje neispravnost tih sumnji. Čak se putem razuma može potvrditi oprečnost tih sumnji i saglasnost tih tekstova sa Šerijatom. Ono što se sazna puttem jasnog razuma, neće biti u suprotnosti sa sluhom. Ono za što se kaže da se suprotstavlja razumu mora biti: ili lažžni hadis ili slabi semantički dokaz. Zato i nije ispravno da takva stvar, i kada se ne bi suprotstavljala jasnom razumu, bude dokaz, a šta tek reći kada joj se suprotstavlja jasni razzum?“ (Der’u te’arudil-akli ven-nakli, Ibn Tejmijje, 1/147)
Kada se sljedbenici sunneta i Džemata udaljavaju od uzimanja razuma pri potvrdi uvjerenja (akide), oni time izražavaju počast prema samom razumu, a ne poništavaju ga, jer ga stavljaju na stepen na koji ga je i Allah stavio. Sustežu se uplitati svojim razumima u ono o čemu nemaju znanja i čiju suštinu ne mogu dokučiti.
Ibn Haldun, govoreći o tematici razumskog suda u pitanjima vjerovanja (akide), kaže: „Zato ne poželi da puttem razuma vagaš pitanja tevhida, Ahireta, suštinu vjerovjesništva, Allahovih svojstava, i svega što izlazi iz okvirra razuma. To je, ustvari, želja za nemogućim, a primjer za to je čovjek koji je vidio vagu na kojoj se vaga zlato, pa je poželio da na toj vagi izvaga brdo. To nam ne govori da je vaga neispravna. Međutim, razum tada zastaje, jer ne može izaći iz svojih okvira. Šta tek reći o potpunom poimanju Allaha i Njegovih svojstva, a razum je samo jedan atom kojeg je On stvorio?“
(Mukaddimetu Ibn Haldun, 364-265)
Od dokaza koji ukazuju da ispravni prethodnici nisu opovrgli ulogu razuma niti poništili njegov značaj je da su ga uvrstili u analogiju, jer bez ispravnog razuma nema ni ispravne analogije.
Veliki imami su potvrdili da se u tematici vjerovanja (akaid) uzima u obzir ‘analogija prioriteta’, a to znači: sud za sporedno pitanje je prioritetniji negoli samom temelju zbog jačine zajedničkog razloga. Ovom vrstom analogije se dokazuje potvrda ili negiranje vezani za Allahova prava.
U Časnom Kur’anu se navodi argumentacija ovom vrstom analogije prilikom potvrde svojstava savršenstva Uzvišenog Gospodara: „On je taj koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko; On je uzvišen i na nebesima i na Zemlji; On je silan i mudar.” (Er-Rum, 27), tj., kada je prvi put stvorio, a to potvrđujete, Njegova moć ponovnog stvaranja je daleko lakša po analogiji prioriteta.
I kaže Uzvišeni, u prijevodu značenja ajeta: „Oni koji u onaj svijet ne vjeruju rđavih su osobina, a Allah ima svojsstva najuzvišenija; On je silan i mudar.” (En-Nahl, 60), tj., najsavršeniji i najljepši. (Et-Taberi, 8/14, 125)
Od ispravnih prethodnika se prenosi argumentacija ovom vrstom analogije.
(Der’u te’arudil-akli ven-nakli, Ibn Tejmijje, 1/30)
Imam Ahmed kaže: „U analogiju spada da čovjek u svojoj ruci drži posudu od providnog stakla sa providnim pićem. Čovjek vidi posudu iznutra, ali nije u posudi, a Allahu pripada najbolji primjer. On obuhvata sva stvorenja, ali nije ni u jednom od Svojih stvorenja.“
(Er-Reddu alez-zenadika vel-džehmijje, 39)
Druga vrsta analogije, osim ove, u potvrdi vjerovanja nije dozvoljena, svejedno radilo se o analogiji sveobuhvatnosti ili navođenja primjera, kao što Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Zato ne navodite Allahu slične! Allah doista zna, a vi ne znate.” (En-Nahl, 74)
Ispravni prethodnici su žestoko kritikovali one koji su ilmul-kelam (apologetiku) uzeli u obzir prilikom potvrde uvjerenja (akide). Ilmul-kelam su smatrali najprljavijom stvari do koje su došli zalutali razumi, daleko udaljeni od Upute Kur’ana i sunneta.
Oni su se sustezali od ulaska u ilmul-kelam zadovvoljavajući se ispravnim predajama (hadisima) koje nikada nisu bile u suprotnost sa jasnim razumima.
Hafiz Ibn Redžeb el-Habeli kaže: „Onaj ko spozna veličinu ispravnih prethodnika, saznat će da je njihova šuttnja o različitim vrstama ilmul-kelama, mnoštvo polemike, razmirica i prekomjernih pojašnjenja, nije bila izraz nemoći, neznanja ili nemara, nego je predstavljala posebno sustezanje i bogobojaznost. Oni su se zaokupirali onim što koristi u odnosu na ono što ne koristi, svejedno odnosilo se to na temeljne ili sporedne postavke vjere. Upućen je onaj ko bude išao njihovim putem.“ (Fadlu ilmis-selef, 161)
Na drugom mjestu kaže: „Ono što je suprotno njihovvim navodima u većini slučajeva je neispravno ili beskorisno. U njihovom govor je dostatan. U navodima onih koji su došli poslije ispravnih prethodnika nema istine a da se prethodno ne nalazi i u navodima ispravnih prethodnika, i to sa najkraćim terminima i najkonciznijim izražajima. U govoru onih koji su došli poslije ispravnih prethodnika nema nijedne neistine a da njena neispravnoist nije pojašnjena u govoru ispravnih prethodnika za onoga ko to shvata i o tome razmišlja.“ (Fadlu ilmis-selef, Ibn Redžeb, 147)