Osmoga dana po rođenju Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, u Mekku je došlo osam žena iz plemena Benu Sa’d ibn Bekr koje su tražile djecu za dojenje. Među Mekelijama je bio raširen običaj davanja djece na dojenje ženama pustinje. To su činili da bi djeca rasla u zdravoj sredini, a i zbog usvajanja čistog arapskog jezika, rječitosti i govorništva koje su takve sredine posebno njegovale.
Halima es-Sa’dija je bila među ženama koje su došle u Mekku. U njenom društvu su, kao pratioci, bili njezin muž Haris i mali sinčić Abdullah ibn Haris.
Halima es-Sa’dijja, radijAllahu ‘anha., nam ukazuje kako je upravo njoj pripala neizmjerna čast da bude dojilja Allahovoga poslanika, Muhammeda, sallAllahu ‘alejhi ve sellem.
“Ja i muž smo s našim malim sinom izišli iz kuće i uputili se prema Mekki u potragu za nekim djetetom koje bih dojila. U našem društvu je bilo još žena iz plemena Benu Sa’d. I one su s istim razlogom krenule na isti put. To je bilo jedne jako teške i sušne godine; vrtovi su se posušili, a plodovi izdali. Ništa nam nije rodilo. Imali smo dvije postarije i mršave deve koje nisu davale ni kapi mlijeka. Na jednoj smo jahali ja i sinčič, a na drugoj muž. Njegova deva je bila još starija i mršavija.
Tako mi Boga, noćima ne bismo ni trena zaspali, jer nam je dijete mnogo plakalo od gladi. Nisam imala dovoljno mlijeka nahraniti ga, deva nije davala ni kapi.
Jahali smo jako sporo, jer nam je tovarna mazga uginula. Naši saputnici su se ljutili, jer im je zbog nas putovanje bilo mučno.
Kad smo stigli u Mekku i tražili dijete koje bih dojila, desilo se nešto čemu se nimalo nisam nadala… Svakoj je nuđeno dijete po imenu Muhammed ibn Abdillah i sve smo ga odbijale, nismo ga htjele uzeti zato što je jetim. Govorile smo: “Ne mislimo da nam može ičim platiti majka jetima. Sumnjamo da će nam njegov djed išta dati za to.”
Za dva dana boravka u Mekku, svaka od žena je uspjela naći po neko dijete, osim mene. Jedino ja nisam uspjela naći dijete za dojenje. Kad smo već izgubili nadu da ću naći bilo kakvo dijete, odlučili smo ići kući. Rekoh mužu: ‘Meni se ne ide kući praznih šaka i bez djeteta koje bih dojila. Svaka od mojih drugarica nosi po dojenče. Tako mi Boga, ja ću se vratiti po onog jetima i uzeti ga.’ Muž mi reče: “Slobodno ga uzmi. Možda nam baš u njemu Allah da neko dobro.” Tako otiđoh do njegove majke, i uzeh ga. Tako mi Allaha, uzela sam ga samo zbog toga što nisam našla drugo dojenče. Kad se vratih u odmorište, uzeh ga u krilo i počeh dojiti – kad navali na mlijeko kojeg do maloprije nije bilo nikako! Dijete je dojilo dok se nije zasitilo. Nakon njega se i njegov brat napio koliko je god mogao, pa obojica utonuše u blaženstvo sna.
Uz njih, i ja i muž malo prilegosmo – nakon toliko neprespavanih noći. U neko vrijeme, muž baci pogled na našu staru i mršavu devu – kad ono njeno vime nabreklo, puno mlijeka. On sav u neverici, skoči na noge… ne može vjerovati vlastitim očima! Pomuze mlijeka i napi se koliko je mogao. Pomuze i meni dovoljno, pa se i ja napih. To nam je bila najprijatnija noć.
Kad osvanusmo, muž mi reče: ‘Halima, jesi li ti svjesna da si dobila blagoslovljeno dijete?’ Rekoh: ‘Zaista je tako. Nadam se da će nam donijeti veliko dobro.’
Istoga dana pođosmo iz Mekke, uzjahah našu staru mazgu, i njega popeh uz sebe. Ona hitro pođe brzim korakom pretičuči jahalice naših saputnika. Nijedna je nije mogla sustići. Moje saputnice počeše vikati: ‘Uspori malo, kćeri Ebu Zuejbova! Nije li to ona vaša stara mazga s kojom ste došli?” “Jeste, tako mi Boga, ista ona mazga” – odgovorih. “Tako mi Boga, nešto se s njom desilo” – rekoše one.
Napokon stigosmo kućama. Nisam znala da igdje postoji nerodnija zemlja nego što je zemlja Benu Sa’da, suha i beskišna. Ali, i pored svega toga, naše ovce su svako jutro pasle po tim poljima i tokom dana, a vraćale se u predvečerje. Muzli smo koliko bi nam Allah odredio i pili mlijeko koliko smo god mogli. Drugima stada ni kapi mlijeka nisu davali. Ljudi su govorili svojim pastirima: ‘Nesreće jedne! Čuvajte i vi stoku tamo gdje čuva pastir Ebu Zuejbove kćeri!’ Oni su, zbog toga, stalno stoku tjerali za našom, ali su je, i pored toga, uvijek vraćali gladnu i bez kapi mlijeka.
Cijelo vrijeme smo bili očevici neshvatljive Božije blagodati dok se ne navršiše dvije godine dojenja, dok se dijete ne odvoji od prsa i poče koristiti drugu hranu. Dijete je neobično brzo raslo i razvijalo se. Njegov rast i razvoj nisu ličili na razvoj ostalih vršnjaka. Dok je jedva punio drugu godinu, narastao je u pravog snažnog i kompletng dječaka. Tada smo došli njegovoj majci i, kao nikad do tada, htjeli da on i dalje ostane s nama, da i dalje bude kod nas, zbog njegove velike blagoslovljenosti.
Kad sam došla njegovoj majci, svim sredstvima sam je nastojala nagovoriti da i dalje bude kod nas. Govorila sam joj: ‘Dal hoćeš ovog sinčića još ostaviti kod mene nek još malo ojača i naraste u pravog mladića, bojim se za njega mekanske sredine.” Uporno sam se trudila da ga, opet, uzmem sve do u tome nisam i uspjela. Ponovo sam ga uzela. Neobično veseli i radosni, vraćali smo se kući skupa s njim. Međutim, par mjeseci nakon što je dječak ponovo bio uz nas, desilo se nešto što nas je jako preprašilo, zabrinulo i uzdrmalo. Tog jutra je on, sa svojim bratom, izišao čuvati našu stoku, nedaleko iza kuće. Nije prošlo mnogo vremena, a njegov brat trčeći kući stiže i povika: ‘Požurite, mom bratu Kurejšiji se nešto desilo! Dvojica ljudi u bijeloj odjeći ga uzeše, povališe na zemlju i rasporiše mu stomak!’ Ja i muž potrčasmo prema dječaku. Kad dođosmo do njega, primjetismo da mu se boja lica promjenila i da se sav trese od straha. Muž ga prihvati, a ja privih na grudi. Upitah ga: ‘Šta ti je, sinčiću moj?’ ‘Dođoše mi dva čovjeka u bijeloj odjeći, povališe na zemlju i rasporiše mi stomak. Nešto su po njemu tražili, ne znam šta. Zatim me ostaviše i odoše’ – odgovori dječak.
Uzesmo dječaka i vratismo se kući preplašeni i nesigurni. Kad stigosmo, muž se, očiju punih suza, okrenu prema meni i reče: ‘Bojim se da je ovog blagoslovljenog dječaka snašlo nešto što mi nikako ne možemo odagnati. Vrati ga porodici, jer će oni sigurno znati bolje šta im je činiti.’
Tako mi pođosmo s dječakom prema Mekki vratiti ga njegovima. Kad stigosmo u Mekku i uđosmo u kuću njegove majke, ona se zagleda u lice svoga sina, pa mi se brižno obrati:
– Halima, šta te je navelo da mi dovedeš Muhammeda, a toliko si bila uporna ponovo ga uzeti kod sebe. Toliko ti je bilo žao odvojiti se od njega?
– On je već postao jak i čvrst, narastao je u pravog mladića. Ja sam ispunila sve obaveze prema njemu, a bojim se da mu se šta ne desi. Zbog toga ti ga vraćam.
– Reci mi iskreno: ‘šta je razlog? Ti ga ne bi vratila zbog toga što si navela?
Bila je uporna u pripitkivanju sve dok joj nisam morala reći pravi razlog. Ispričala sam joj cijeli slučaj. Kad to ču, Amina se uspokoji i upita me:
– Halima, da se nisi pobojala za njega da mu šejtan ne napakosti?
– Jesam.
– Ne, tako mi Allaha! Šejtan nema nikakva pristupa njemu. Moj sin je nešto posebno. Hoćeš li da ti kažem nešto više o njegovom slučaju?
– Hoću.
– Kada sam zatrudnila, vidjela sam svjetlo koje je izišlo iz mene i osvijetlilo mi dvorce Basre u Šamu. Čim sam ga rodila, spustio je ruke na zemlju i podigao glavu prema nebu. Slobodno ti njega ostavi, i mirno i spokojno se vrati kući. Neka ti Bog, zbog njega i nas, podari svako dobro.
Ja i moj muž se vratismo neopisivo ožalošćeni i tužni zbog rastanka s njim. Naš sin ništa manje nego mi nije bio tužan i žalostan zbog rastanka s bratom.
Tako je Halima, radijAllahu ‘anha, ispratila tog blagoslovljenog dječaka i uručila ga njegovoj majci Amini. Suze su joj navirale iz očiju govoreći o bolu koji je nosila u srcu zbog rastanka sa sinom po mlijeku.
Dani su prolazili jedan za drugim. Dječak bez oca je postao prvak kako Arapa tako i nearapa, predvodnik cijelog čovječanstva. Halima mu je došla i dala mu prisegu na vjernost nakon što je povjerovala u Knjigu koja mu se objavljuje. Kad je ugleda, Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, samo što ne poletje od sreće. Poče govoriti: “Majko… majko!”
Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, skide ogrtač, prostrije ga pred njom, plemenit ugosti sve koji su bili s njom i, nakon što muslimani osvojiše veliki ratni plijen u borbi protiv plemena Hevazin u Taifu, udovolji svim njenim zahtjevima.
Delegacija plemena Hevazin, koji su činili muslimani, dođe i, moleći Halimu da se zauzme kod Allahova Poslanika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, zamoli da im Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, vrati sav ratni plijen koji su muslimani zaplijenili od njih. Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, reče: “Sve ono što je pripalo meni i potomcima Abdulmuttalibovim, vraćam vam.” Kad to čuše, Muhadžiri rekoše: “Ono što je pripalo nama to dajemo Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi ve sellem.” Tako isto rekoše i Ensarije: “I sve što je nama pripalo, dajemo Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi ve sellem.
Tako muslimani vratiše plemenu Hevazin njihovu djecu i žene. Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, je to učinio iz poštovanja prema majci koja ga je dojila, kao satisfakciju za sav trud i pažnju prema njemu.
Neka je Allah s tobom zadovoljan, dojiljo Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, i neka ti Allah, dželle šenuhu, zbog našeg miljenika i Njegova Poslanika, salAallahu ‘alejhi ve sellem, podari najljepšu nagradu i svako dobro.
————————————————————————————————————
Izvor:
‘Poslanikova oporuka ženama i primjeri sahabijki’
Autor: Halid Hadim es-Serudži
str: 101-108