Od Sehla ibn Sa’da es-Sadija, radijellahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: “Pazite se potcjenjivanja grijeha! Primjer grijeha koje smatrate sitnim i nevažnim je kao primjer grupe ljudi koja odsjeda u jednoj dolini, pa ovaj donese jednu grančicu, onaj donese drugu i sve tako dok ne donesu koliko im je dovoljno da ispeku hljeb. Uistinu, grijesi koje smatrate sitnim upropaste čovjeka kada počne činiti.”
(Bilježi ga Ahmed i Taberani, a hadis je sahih)
Ovaj hadis upućuje na jednu jako bitnu stvar, čovjek ne smije potcjenjivati nijedan grijeh koji učini a da pri tome ne razmisli o poslijedicama istoga i na ovom i na Onom svijetu. Jer, zaista, sitni grijesi, kad se nagomilaju, upropaste čovjeka i bace ga u džehennemsku vatru. Možda čovjek neki grijeh smatra minornim i sitnim, a upravo taj grijeh bude razlog da mu Allah, dželle šanuhu, uskrati veliko dobro i silnu blagodat. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kaže: “Uistinu čovjeku bude uskraćena opskrba zbog učinjenog grijeha.” (Bilježi ga Nesai s vjerodostojnim senedom – lancem prenosilaca)
Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je rekao: “Žena je ušla u Džehennem zbog mačke koju je svezala – niti je nahranila, niti je pustila da jede kukce i gmizavce iz zemlje, i mačka je krepala.” (Bilježi ga Ahmed, a hadis je sahih)
Ashabi Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, nisu pravili razliku između grijeha, jer su se mnogo bojali poslijedice svakog grijeha. Bili su svjesni, i tajno i javno, da Allah, dželle šanuhu, motri na njih, pa nisu sebi dopuštali nemar, stalno su Allaha spominjali.
Enes ibn Malik, radijellahu anhu, je rekao: “Vi činite neka djela koja su u vašim očima tanja od dlake, a mi smo ih, u vrijeme Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, smatrali jednim od velikih grijeha” – onih grijeha koji upropašćuju počinioca.
Ako su ashabi ovako gledali na grijehe ljudi koji su živjeli u vrijeme neposredno nakon preseljenja Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, a koji su u očima tih ljudi bili tanji od dlake, da su oni veliki i opasni – šta bi tek rekli za ljude i grijehe koji se danas čine, a koji su ogrezli u riječima i djelima suprotnim onome što Allah, dželle šanuhu, naređuje i od nas traži?! Ljudi današnjice sve čine svakodnevno i u svim prilikama, a nisu svjesni da se to nagomilava i da ih može sunovratiti u ponor džehennemske vatre.
Neki dobri čovjek je rakao: “Ne obraćaj pažnju na sićušnost grijeha kojega činiš, nego vodi računa o tome kome si nepokoran!”
Učenjaci su podijelili grijehe na velike i male. Kažu da nema velikog grijeha kojega tevba i pokajanje ne eliminira, kao što nijedan mali grijeh nije mali ako se na njemu ustraje. Jako velika opasnost leži u tome da čovjek nipodaštava i potcjenjuje grijehe, i kaže: “moj grijeh je mali grijeh, i Allah, dželle šanuhu, će to oprostiti”, a i dalje ne prestaje i nastavlja sa činjenjem istoga. Time je čovjek već počinio veliki grijeh. Veliki grijesi onoga ko ih čini vode u propast.
Istinski vjernik na svoje grijehe gleda, bez obzira koliko oni bili mali, kao da su ogromno brdo koje visi nad njegovom glavom; koje samo što se ne sluši na njega. On je u stalnoj zabrinutosti i strahu od potencijalne mogućnosti da mu se Allah, dželle šanuhu, ne smiluje i ne oprosti grijehe i loša djela. Onaj koji je ogrezao u grijesima na svoje velike grijehe gleda kao na sitnu mušicu koja mu proleti ispred nosa i produži pa mnogi ljudi se sjete Allahovih riječi: “Kaži robovima Mojim da Sam Ja, zaista, Onaj Koji prašta i da Sam milostiv”, a zaboravljaju da je Allah, dželle šanuhu, rekao i: “ali da je kazna Moja, doista, bolna kazna!” (Prijevod značenja, El-Hidžr, 49-50)
Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, nam u ovom hadisu ukazuje na činjenicu da kada se grijesi, koji izgledaju mali, nagomilaju, postanu veliki i budu dovoljni da upropaste počinioca, ukoliko se ne pokaje za njih i ne zatraži milost i oprost od Gospodara. Mnoštvo grijeha, ma koliko bili malehni, dovoljno da upropaste čovjeka, ako zapostavi pokajanje i istigfar od Allaha, dželle šanuhu, kao i činjenje dobrih djela i onoga što čovjeka približava Uzvišenom. Nemar nije dozvoljen. Vjernik mora raditi po onome što je Allah, dželle šenuhu, rekao u Kur’anu: “Dobra djela, zaista, poništavaju hrđava” (Prijevod značenja, Hud, 114), i ono što je rekao Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem: “Nakon lošeg djela, učini neko dobro djelo kako bi ga poništilo”.
Izvor: Poslanikove oporuke ženama i primjeri sahabijki / str:37-40
Pripremio: Muslim871
Obrada: Stazom islama