Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem., je rekao:”… a kada se razboli obiđi ga.“
I ovo je jedan od mostova ljubavi između muslimana. Musliman ima pravo kod svoje braće muslimana da ga obiđu kada se razboli. Taj obilazak ima svoje propise i svoju vrijednost kod Allaha, dželle šanuhu. Muslim bilježi hadis od Sevbana koji kaže: “Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem,: “Onaj koji obiđe bolesnika biće usred ustrgnutog voća džennetskog sve dok se ne vrati kući.” A u drugoj predaji stoji:” Upitaše :”Allahov Poslaniče, šta je to ‘hurfetul-Džennetu’ (ustrgnuto voće)?” On odgovori: “Plodovi i voće ustrgnuto.”
Što znači kao da ide džennetskim vrtovima voća. Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem., je obilazio svoje ashabe, radijAllahu anhum. Obiša je S’da ibni Vekkasa, neka je Allah sa njim zadovoljan i neka ga učini zadovoljnim, i učio mu dovu. Rekao mu je: “Vjerovatno češ još živjeti i nekim ljudima koristiti, a onima drugima štetiti.” (Buharij i Muslim )
Obišao je Džabira, radijAllahu anhu, pa kada ga je zatekao onesvešćenog, abdestio se i polio ga onom vodom kojom se abdestio, tako da je Džabir, radijAllahu anhu, došao sebi.
Obišao je, sallAllahu alejhi ve selem., i beduina, kao što stoji u vjerodostojnoj predaji. Kada je ušao kod njega rekao mu je: “La be’se tahurun in šaellahu” (Ništa, čišćenje od grijeha, ako Bog da). A beduin na to odgovori: “Nije, nego je ovo groznica koja je spopala oronulog starca i koja će ga u kabur smestiti.” Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, mu na to reče: “Pa onda je tako” (Buharija), i ta ga je bolest uništila i dokrajčila.
Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kada bi god obilazio bolesnika učio mu je dovu, malo bi mu sjeo pored glave i svoju plemenitu ruku bi stavio na bolesnikova prsa. To je činio iz svoje pitomosti i blagosti.
Kod Ehli Sunneta obilazak treba praktikovati svaka tri dana, osim da je bolesnik neko jako blizak kao otac, sin, brat ili neko poput njih. A ako je bolesnik neko ko nije tako blizak, treba ga obilaziti svaka tri dana. A da mu dolaziš svaki dan, ili da mu dolaziš jednom ujutrju i jednom naveče – to već predstvalja dosađivanje!
Zehebi bilježi u životopisu Sujelman ibni Mihrame, zvanog E-E’meš, da je zadobio neku hroničnu bolest pa su ga ljudi počeli obilaziti. Obilazili su ga prečesto i stalno mu dolazili te su mu tako pravili smetnje. On je na jedan papir napisao opis svoje bolesti i stavio ga pod jastug na kojem spava. I kada god bi ga neko upitao o njegovoj bolesti on bi mu izvadio taj papir i rekao: “Čitaj!”
A kada se ljudi sakupiše u velikom broju, on skoči, uze jastug, stavi ga pod pazuh i reče: “Allah vam izliječio bolesnika.”
Musliman, zato, mora voditi računa o vremenu obilaska tako da odgovara bolesniku. Ne treba ga obilaziti dok spava niti dok jede, niti da ga obilazi dok klanja, kao ni u vrijeme u kojem zna zasigurno da se on tada odmara. Mora naći najpodesniji termin u kojem će mu doći u posjetu.
Također je jedno od pravila posjete da ne sjediš dugo kod bolesnika. Neki ljudi, kada obilaze bolesnike, samo mu još na bolest povećavaju bolest, pa ostanu po sat ili dva! Ovo nije u skladu sa propisima obilaska bolesnika.
Kada obilaziš bolesnika čija je bolest lahka, onda mu uljepšaš zdrastveno stanje i ublažiš mu bolest, pa kažeš: “Mašaallah, nisam mislio da si tako dobro… ti si se dobro oporavio… sada si dobro. Allah te izliječio i oporavio. Uskoro češ se ti riješiti te bolesti, ako Bog da…”
Posjetilac ne treba da dođe u posjetu bolesniku smrknut ili prepadnut pa bolesniku samo još poveća bolest. Neki ljudi, da ih Allah uputi, bolesniku stave do znanja da je u najlošijoj situaciji i da njegova bolest definitivno nema lijeka, da treba več da ostavlja oporuku svog imetka i da dijeli imetak naslijednicima! I tako sve dok bolesnika več ne uvrste među mrtve!
Ovo je kobna greška, jer psihotičko stanje ima svoju ulogu. Pa ako ga ubijediš da se popravio i oporavio i da će se izliječiti, to može biti razlogom njegovog stvarnog izliječenja, uz Allahovu pomoć. Zato je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem., kada je obilazio bolesnike, govorio: “Nije strašno (nije opasano), to je čišćenje od grijeha, ako Bog da”, ili tome slično, kao što smo spomenuli, predhodno, u njegovoj posjeti beduinu.
Međutim, ulema kaže: “Kada obiđeš čovjeka koji bi uskoro mogao preseliti i koji je obolio od bolesti kojoj se ne nazire lijek, onda mu pokušaj što više popraviti mišljenje o Allahu, dželle šanuhu, da bude Allahom što zadovoljniji i nadu mu u Allaha povećaj. To je sunet i to je praksa Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, prilikom posjete bolesniku.
Neki je rekao:
Razboljela mi se jedna draga osoba pa sam je obišao,
te sam se od brige za njom i ja razbolio,
Pa je on došao da me obiđe,
i ja sam se gledajući na njega izliječio.
A El-Kadi el-Hanefi eš-Šeherzuri kaže:
“Tako mi Boga, nikad vam ne dođoh u posjetu
A da ne osjetih kako mi se zemlja sužava (daljina skraćuje) ,
Niti kad lice svoje od vrata vaših okrenuh
A da se o rubove (skute) svoje ne spotakoh.”
Ebu Temmam kaže:
“Kada se razbolimo mi dođemo vama u posjetu,
i vi griješite, a mi vam dolazimo i tražimo ispriku.”
Drugi kaže u povodu spominjanja Allaha, dželle šanuhu:
“Kada se razbolimo liječimo se Tebe spominjući,
a ponekad Te ne spominjemo pa se ponovo razbolimo.”
Onaj koji obiđe bolesnika ne treba pred njim mnogo da spominje dunjaluk, ni da se previše šali, kao ni da priča bilo kakve nedolične priče. Posjeta tom prilikom treba da bude kratka, nakon čega bolesnika treba ostaviti na miru.
Iz knjige ‘Mostovi ljubavi među ljudima’